• Nešto sasvim lično

    Vreme je za kafu

    Lagano ispijam popodnevnu kafu. Običnu, crnu, slađu, s malo mleka. Gustiram je čitav sat, lagano, dok listam ženski časopis. Premeštam šoljicu iz jedne u drugu ruku dok okrećem stranice, gledam fotografije, pročitam po koji pasus. Misli mi se iznova vraćaju na kafu. Nisam zavisnik, mogu da je se odreknem u bilo kom trenutku, ali za mene je uživanje u kafi mnogo više od pukog ispijanja tople, ili hladne, crne tekućine. Više je deo intime, nego svakodnevna rutina, i  zato mi je važnije sa kim delim svoju privatnost  od toga gde i kakvu kafu pijem. fototgrafija: twitter.com Najčešće kafenišem sa drugaricama. Priča sama ide. Od najbezazlenijih zapažanja stvari koje nas okružuju, do…

  • Nešto sasvim lično

    Žute ruže rođendanske

    Povoda za izlaske, druženje, smeh, uvek je bilo. Svaki događaj koji je budio nadu, radost, sreću, bilo emotivne, lične, profesionalne prirode, bio je dovoljan za malu proslavu. Nekada i nije bilo posebnog razloga, jednostavno volele smo što smo zajedno, što se družimo, kapiramo…Slađa, Daca, Jelena, ja…Slavile smo život. Ni slutile nismo kako život često visi o tananoj niti… Da se ta nit nije prekinula danas bismo slavile Slađin 55.rođendan. Okupile bismo se u nekom od njenih omiljenih restorana, vedre i raspoložene da sa pesmom dočekamo fajront. O, poklona bi bilo na pretek. Sve ono što smo kradom proteklih meseci osluškivale da joj se dopada ili primetile da joj je zapalo…

  • I to je Srbija

    I novinare ubijaju, zar ne?

    Javnost ovih dana polemiše da li je novinarka jedne nacionalne televizije životno ugrožena, šta je to govor mržnje i poziv na linč, a u medijima, u zavisnosti od toga čiju politiku zastupaju,  dijametralno suprotni stavovi, svako vidi istinu iz svog ugla i brani je do poslednje banke. Kolegijalne solidarnosti odavno nema. Kao ni nezavisnog novinarstva, da se ne lažemo. Užasavam se nasilja i primitivizma, a posebno onih koji prstom upiru na sve koji misle drugačije. Posledice sam osetila i na svojoj koži. Zbog političkih sukoba dve oštro suprotstavljene strane i dva izborna ciklusa za manje od godinu i po dana, moje kolege i ja smo  2012. i  2013. godine bili…

  • Nešto sasvim lično

    Stigosmo do punoletstva

    Moja beba više nije maleni smotuljak ljubavi i nežnosti koji glasno negoduje kad ga iz naručja spustim u kolevku ili kad bočica mleka nije spremna na tačno svaka dva sata. To više nije ni onaj mališan koji sa dve godine i dalje nosi pampers pelene i odbija da sedi na noši u obliku fotelje, ali zato ume da čita i objašnjava mi da mehurići sapunice, koje obožava da pravi, sa naše terase odlaze u Bugarsku. Ljuti gusar sa iscrtanim brkovima i prugastom majicom, sa završne priredbe u vrtiću, mali je još samo na starim fotografijama, kao i nasmejani osnovac koji ponosno pozira kraj svog učitelja. Nije više ni dečkić koji…

  • Dežurna čula

    Nada za Nikolu

    Sirene za vazdušnu uzbunu zavijaju i danju i noću, nebo nad Srbijom sivo je i tmurno, ljudi su uplašeni i  tužni. Pa, ipak, život u svoj svojoj nesavršenosti ide dalje, donoseći, uprkos bombama, i mnogo razloga za sreću i radost. Tako je i Nikolino rođenje, jednog aprilskog dana u sred bombardovanja, ispunilo srca njegovih roditelja Marijane i Nenada ponosom i neizmenom srećom. Radost je pomutila dijagnoza lekara da Nikola ima tešku urođenu manu kičme i oštećenje kičmene moždine. Prvi put je operisan devetog dana po rođenju, i od tada počinje njihova zajednička borba. Uprkos naporima lekara, Nikola je detinjstvo proveo u invalidskim kolicima. Nikada nije potrčao sa svojim drugarima, šutnuo…

  • Nešto sasvim lično

    Prijatelji vredniji od zlata

    Na reci kraj koje sam odrasla uvek je bilo pustolova koji su drvenim posudama ispirali tečni aluvijum, prebirajući po njemu sićušna zrnca zlata. Zlatnosni Pek odavno nije izdašan, tako da su samo retki srećnici uspevali da speru malo zlatnog bogatstva. Ovaj stari način ispiranja zlata oduvek me asocira na potragu za prijateljima. Mnogi ljudi dolaze i odlaze iz našeg života. Za nekima tugujemo, druge i ne registrujemo. Nekima se više ni imena ne sećamo, dok su oni najvažniji postali neraskidivi deo našeg bića. U situ života, kao s mukom pronađeno zlatno grumenje, ostaju pravi prijatelji, važniji od bilo kog materijalnog bogatstva. Ne znam kako vi, ali ja svoje prave prijatelje…

  • Nešto sasvim lično

    Srešćemo se opet, draga moja!

    Moje Slađe više nema…Sunce izlazi i zalazi, sati prolaze, pretapajući se u dane, a ja i dalje čekam da se desi neko čudo, da se probudim iz košmara koji već dugo traje, da o zid bacim čašu i razbijem maler…Svejedno, krhotine ostaju. Bila je hrabra, prkosna, nepokolebljiva.  Veliko srce i meka duša u čvrstom oklopu oštrine i surove iskrenosti. Uvek je govorila istinu, koliko god bolna bila, bez ulepšavanja i uvijanja. Bila je spremna ruku u vatru da stavi za one koje je volela i da bez oklevanja pokaže prezir prema licemerima. Sa njom si uvek znao na čemu si. Mudra i realna, uvek je u profesionalnom svetu bila korak…

  • Nešto sasvim lično

    Priroda samo na ekranu

    „Imamo malo jagnje. Koje ćeš ima da mu daš?“, uzbuđenim glasom preko telefona baka pita mog mlađeg sina. On izgovara nešto na engleskom što ona nije dobro ni čula, a kamoli zapamtila. I tu je i početak i kraj njegovog interesovanje za sve što ima veze sa selom, prirodom, domaćim životinjama. Možda bih na to i zaboravila da danas nisam videla emisiju „Deca prirode“ snimljenu u Norveškoj. Osnovci sa svojim roditeljima provode nedelju dana u neobičnom kampu, bez telefona i računara, igrajući se na snegu i vodeći računa o domaćim životinjama. Ponovo postaju veseli mališani, a ne programirani zombiji koji ne mogu ni trenutak da zamisle bez smart uređaja. Mnogi…

  • Nešto sasvim lično

    Ništa nije važnije od života

    Već tri nedelje po mislima kotrljam informaciju koja me užasava i koju ne mogu da prihvatim. Premeštam je iz jedne u drugu fioku razuma, koji odbija da o njoj racionalno razmišlja. Kad uspem da odspavam nekoliko sati otvaram oči bojažljivo u nadi da je sve to noćna mora, ali se košmar nastavlja. Moja dobra prijateljica ima karcinom.Četvrti stadium. Ovo saznanje me je totalno porazilo. Sve se dešava tako brzo. Od trenutka kad joj je pozlilo do konačne dijagnoze prošlo je 10 dana. Operacija ne pomaže, kao ni hemoterapija. Samo čudo. I volja onih koji je vole da u bespoštednoj borbi s vremenom poraze bolest. Svaki dan je nova mala pobeda.…

  • I to je Srbija

    Teško školovanje

    Školski ranac đaka četvrtog razreda težak je u proseku 7,5 kilograma! Podatak sam čula sasvim slučajno, ne obraćajući do tada pažnju na televizijsku emisiju koja je bila u toku, ali me je ovaj podatak toliko šokirao pa sam odgledala prilog do kraja. Nikada mi nije palo na pamet da izmerim „težinu znanja“ koje moj četvrtak svakodnevno vuče na leđima do škole i natrag, ali stalno se pitam čemu služe sve te sveske, udžbenici, zbirke, radne sveske, vežbanke… i da li je sve to potrebno baš svakog dana. A onda sam počela da iz ranca vadim sve što je po rasporedu bilo neophodno za petak: kilogram i po matematike, dva kilograma…