Nešto sasvim lično

Borite se za pravog muškarca!

Od jutros mi u glavi muškarci. Neki “moji“ a bogami i tuđi. Danas je njihov dan pa hajde rekoh sebi da prozborim koju reč, spram godina i iskustva.

Da li smo se izborile za ravnopravnost? Mislim da je Duško Radović najbliži istini: „ Žene nisu ništa postigle. Nekada su bile neravnopravne sa pravim muškarcima a sada su ravnopravne sa nikakvim.“

To mi se sviđalo još onda, a bogami danas još više. Pa se pitam, što se mi to upinjemo da budemo lepe, zgodne, skockane, zategnute, pametne, sposobne, šarmantne…Skoro da nema žene kojoj to nije važno. Na žalost.

A čemu to? Zarad koga? Zbog nas? Da se sebi svidimo? Ma ne, gotovo uvek nam je na pameti gospodin on, čak i kad je ćelav, debeo, ružan i glup. Što nije izuzetak. Oni, drugačiji, koji izlaze iz besnih džipova i sa kajlama oko vrata tek nisu vredni.

Znam jednu (od mnogih) sponzoruša koje pričaju da im se gadi to što rade sa njima, najčešće poluimpotentnim, ali drže je dva ključna momenta: brzo se sve završi a čeka je 800 evra. Malo li je?

Mogu da zamislim koliko joj je muka, kad je muka meni dok ovo pišem. Posmatram je, godinama. Doterana par ekselans, sa lažnim osmehom i licem na kojem je takav, nakaradan i prazan život, ostavio traga. Tek bez šminke, liči na strašilo. Kad joj se omakne, pa izađe takva u grad.

U svakom slučaju, glasam za muškarce koji nas motivišu. Da budemo onakve kakve zaista jesmo, da se ne foliramo i ne pretvaramo. Već, ako nam je tako po volji, budemo narogušene, lenje, dosadne i skroz bezveze. Jer nam je takav dan. A da opet, taj naš muškarac bude razlog što se smejemo, udešavamo, što mu ugađamo, što se menjamo iz dana u dan, bokorimo i cvetamo.

Šta hoću da kažem a da ne davim i ne izigravam vrhovnog sudiju? Moje iskustvo, posle tri braka i poprilično „veza“ je ovakvo: na prste jedne ruke mogu nabrojati prave muškarce.

Sa kojima je sve bilo uživanje, sa kojima nisam želela da budem ravnopravna jer su bili, pre svega, inteligentniji i obrazovaniji. Ali, to nikada nisu koristili da me omalovaže i maltretiraju. Naprotiv, upotpunjavali su me kao osobu i pored njih sam se osećala ženom. Volela sam sebe. A to je najvažnije i najiskrenije.

I, da završim sa Duškom Radovićem „Mnoge žene mogle bi mnogo i lepo da vole, ali nemaju koga, a sve se prave kao da su već voljene – sramota ih je da priznaju da nisu.“

Borite se za sebe, tamo negde postoji vaša “jača” polovina. U koju ćete biti zaljubljene, srećne i ponosne, a ipak ostati svoje.  Dovoljno za ceo život, zar ne?

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *