Nešto sasvim lično

Ja ❤️ Radio Zaječar

“Smrt fašizmu – sloboda narodu! Govori Radio Zaječar.” Bio je 20. decembar 1944. godine kada je u etar pušten signal najstarije lokalne radio stanice u Srbiji i druge u nekadašnjoj velikoj Jugoslaviji.

Mi, koji smo decenijama kasnije postali deo te velike i složne radio porodice sa čudesnom istorijom, znali smo imena prvih spikera i članova Narodnog orkestra koji je svirao u programu uživo, a kao mantru umeli da ispričamo događaje iz višedecenijskog rada stanice kao da smo bili njihovi akteri.

Kad god je politika nadjačala glas razuma, radio je prestajao sa radom. Prvi put 1954. godine. Kao razlog je navedena nemogućnost opštine da finansira njegov rad, a već su postojale centralne radio stanice koje su imale jak “govorni i muzički program”, pa je ocenjeno da mali lokalni medij neće nikome nedostajati.

Nisu bili u pravu.

Zahvaljujući entuzijazmu radio amatera, učenika Tehničke škole i profesora Nikole Samardžije, nastao je novi Radio Zaječar 1970. godine. Najpre amaterski, koji je emitovan preko gradske razglasne stranice, a potom i pravi čiji je početak ozvaničen 8. maja 1970. godine.

Dragan Stefanović, dugogodišnji glavni tehničar Radio Zaječara

Predan i odgovoran rad, strpljenje i profesionalnost novinara, voditelja, tonskih realizatora, montažera, muzičkih urednika, propagandista, saradnika, doprineo je da Radio Zaječar bude prepoznatljiv po kvalitetu svojih informativnih, dokumentarnih, zabavnih, sportskih, dečjih, muzičkih, propagandnih emisija. Decenijama je bio lider na medijskom nebu Srbije. Teško je nabrojati nagrade koje su zaposleni u radiju osvojili na festivalima u zemlji i inostranstvu.

Sastanak redakcije

Kročila sam u radio prvi put pre 25 godina sa strahopoštovanjem, ushićenjem i nevericom, željna da sve što pre probam i naučim…

Nekako mi je na pameti rečenica iz najavne špice sportske emisije FIKUS ( Fizička kultura subotom) i glas Slobodana Jeftića : “Muzika uz koju ste rasli i odrasli…”. Tako se i osećam, kao da sam tokom te dve decenije provedene u radiju sazrevala profesionalno, mentalno, emotivno. Rasla i odrasla.

Kolektiv Radio Zaječar 2000. godine

Sećam se mnogih zgoda i nezgoda kao da su juče bile. Od “Duginih boja” u Omladinskom studiju “Spin”, mog prvog telefonskog reporterskog javljanja u “Obojeni talas” koleginice Irene Jović Stanojević, prve sednice Gradskog veća ( tada Izvršnog saveta), na koju me je poslao Rade Veljković, prve samostalne emisije petkom iz ekologije, do smeha i druženja na brojnim zabavama, festivalima, novinarskim olimpijadama.

Medalje za prijateljstvo: Suza i Daca, Novinarska olimpijada u Grčkoj 2007.

Mogla bih sećanja da pretačem na papir narednih nekoliko godina i opet bi u mislima iskrsla neka dogodovština sa terena ili emisije uživo. Možda ponekad nešto od toga i napišem.

Neću ovoga puta o spajanju sa televizijom, novom organizacijom posla, privatizaciji, promeni vlasničke strukture, usponima i padovima…Otišla sam iz kuće u kojoj sam ponikla tri godine pre njenog gašenja. Otišla sam izneverena, razočarana i tek sada shvatam, povređena do bola.

Radio, a i televizija, ne postoje od aprila 2017. godine. I šta god ko rekao i koje god razloge naveo, jedan je jedini, politički.

Ko zna, možda najstarija lokalna radio stanica u Srbiji opet uspe jednog dana da se izdigne iz pepela. U eri digitalizacije i online medija nije potrebno imati basnoslavno skupu i komplikovanu tehniku.

Čini mi se da u tom pravcu idu dešavanja poslednjih meseci. Građanima Zaječara nedostaju mediji za koje su decenijama bili sentimentalno vezani. Njihova razmišljanja čitam svakog dana na društvenim mrežama.

Možda je priču podstakla javna diskusija koja je u u Zaječaru održana u novembru 2019. godine a na kojoj je bilo reči o sudbini radijske arhive, dokumentaciji koja je godinama prikupljana, emisijama, muzičkim snimcima, ekskluzivnim pričama – svemu što čini istoriju Zaječara i Timočke Krajine.
U publici su bili i nekadašnji radnici ovog glasila koji su u toj kući ostali do njenog gašenja. Kako se čulo, postojao je tačan popis arhive, koja je jednim delom bila digitalizovana. Bila je u zgradi 5. aprila kada su je radnici napustili, a već 10. maja, kada su došli da naplate svoja potraživanja, iz zgrade je uklonjeno mnogo toga, pa i arhiva. Ostaje pitanje zašto niko od nadležnih nije reagovao.

Na skupu se čulo da je jedan deo kopije arhivske građe sačuvan na zavičajnim odeljenjima biblioteka u okruženju, kao i u privatnim arhivama nekadašnjih zaposlenih.
Razmišlja se, zaključili su tada učesnici tribine, o formiranju posebnog legata u Istorijskom arhivu gde bi bila sačuvana “spasena” tonska arhiva nekadašnjeg Radio Zaječara koji bi prošlog decembra, da je opstao, proslavio 75 godina od prvog oglašavanja.

Danas su me nekadašnje kolege pozvale da se pridružim fejsbuk grupi JA ❤️ RADIO ZAJEČAR. Ton majstor Vladimir Đak Janković i “lutajući reporter” Miroslav Miki Milosavljević želeli su da na ovaj način otrgnu od zaborava sve ono što je decenijama stvarano i pozvali su kolege da objavljuju sačuvane zvučne i video zapise. Za nekoliko sati grupi se pridružilo više od 160 članova.

Možda je to neki novi početak.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *