Nešto sasvim lično

Još i danas zamiriše trešnja

Stare trešnje više nema, ali sam danas, nakon 22 godine ponovo bila u dvorištu gde je nekada plenila svojom lepotom, raskošnom krošnjom i krupnim tamnocrvenim plodovima, i ponovo sam svim svojim bićem osetila njen miris.
Videla sam sebe onakvu kakva sam tada bila, bezbrižnu i mladu, kako se naginjem kroz prozor na spratu i berem sočne trešnje s gustih, teških grana.
Verovatno me je opojni miris moje trešnje, pothranjen u sećanju, i doveo danas do kuće u kojoj sam davno živela. Nisam nikada do sada svraćala iako sam često dolazila u Niš.
Stajala sam danas u dvorištu iz svojih studentskih dana prvi put posle dve decenije. Na prvi pogled sve izgleda isto, a u stvari sve je drugačije. Nema više visoke drvene ograde, uvek zatvorene; sada je umesto nje širom otvorena metalna. Fasada nije više zelena, već žuta. Umesto starih dvokrilnih drvenih vrata i uskih, starinskih prozora, kuću krasi moderna stolarija, a svuda žardinjere pune cveća.
Ali, trešnje nema… Posečena je. Nema stabla, nema korena, nema naznake da je nekada bila tu… Samo beton.
Nema više ni stanara. U kući u kojoj sam studentske dana delila najpre sa drugaricom Natašom, a potom i sa mojim sadašnjim suprugom, sada je privatna lekarska ordinacija.
Tišina. A nekada je bilo puno smeha, graje, društva…
Ne znam šta je sa glavnom kućom. Pretpostavljam isto.

kuca
Kao da mi tuge nije bilo dovoljno za jedan dan, prikupila sam hrabosti da uđem i pitam šta je sa gospođom Ivankom, vlasnicom kuće.
„Preminula je još 2004. godine“, rekli su mi.
Zabolelo me je kao da mi je rod rođeni, iako je nisam ni čula, ni videla tolike godine.
Sećam se da smo ljuti otišli od nje, jer je nakon što smo dve i po godine stanovali u kući u dvorištu, na nagovor zeta rešila da je izda kao poslovni prostor, za projektni biro.
Bili smo već u braku…
O, toliko je uspomena. Sećam se da sam u radnji u komšiluku, blizu Lutkarskog pozorišta iznajmila venčanicu. Bila je savršena, kao krojena za mene…
Odmah tu iza ugla, na početku Ulice „Božidara Adžije“ stanovali su naši najbolji prijatelji, kolege sa fakulteta, Čkama i Branka. I oni su u braku i imaju malu Veru.
Preko ulice bila je mesara u kojoj smo, kada je uveden novi, Avramov dinar za kilogram mesa dali pravo bogatstvo.
Sećam se i kada je jednog isto ovako vrelog junskog dana teta Ivanka zamolila Caku da se popne na drvo i nabere joj trešnje za kolač. Za tili čas bila ih je puna „tregerica“. Kada je kolač bio gotov, donela nam je polovinu. Izgledao je i mirisao lepo, ali u njemu gotovo da nije bilo trešanja, mogle su se na prste izbrojati. Čudili smo se danima zašto ih je štedela kada ih je toliko mnogo bilo…
Pod trešnjom je stajao drveni sto i dve stolice na rasklapanje. Tu smo učili, igrali karte, pili kafu, drugovali, voleli se…
Iako odavno nisam pomislila na našu kuću kod „Crvenog pevca“, sada kada sa upisom Aleksandra na fakultet kreće novi studentski ciklus u našim životima, sećanja na Niš počinju na naviru. I nisu to samo slike, reči, zvuci, već i boje, ukusi i mirisi. Baš kao što je miris rascvetale trešnje pod mojim prozorom.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

2 Comments

  • Suzana Stamenković

    Izvini, uhvatila me je frka kao da ja upisujem fakultet, a sve sam želela da vidim i podsetim se nekih davnih dana. Biće prilike, Aleksove studije su tek počele. Ljubim te!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *