Kružni tok

Kredit? Ne, hvala!

Kako je lako kad u nekoj banci, potpuno svejedno kojoj, otvaraš račun i podižeš kredit. Naročito neki ozbiljniji, finansijski teži, koji ćeš otplaćivati više godina.  Svi su ljubazni, uslužni, predusretljivi, fini, prijateljski raspoloženi kao da ste rod rođeni ili bar kao da ste odrastali zajedno.

Na svako tvoje pitanje, makar ih bilo milion, dobiješ odgovor sa najširim mogućim osmehom, sve tvoje nedoumice rasprše se u tren oka, osećaš se poletno, lagano, kao da ćeš tim zajmom, zbog kojeg ćeš se kajati milion puta u narednih nekoliko godina, moći da osvojiš svet, a ne da kupiš nešto što je tvojoj porodici neophodno.

Kad konačno platiš poslednju ratu i iz memorije izbrišeš i kamate, i naknade za obradu kredita, održavanje računa, dozvoljena i nedozvoljena  prekoračenja, naročito Tantalove muke koje rastu iz meseca u mesec, iz godine u godinu, i kad sav rasterećen odeš da ugasiš račun…E, to neće moći baš tako lako.

Više nisu svi tako fini i nasmejani, a ni procedura nije tako jednostavna. Mora da se ispoštuju pravila banke, da se podnese zahtev, da se sačeka odobrenje iz Beograda, da se…Ako još zatražiš i potvrdu da banci ne duguješ nijednu jedinu paru, e to će već morati neko od kolega da rastumači, da se pita, da se vidi…

I onda, umesto da osetiš olakšanje jer si se oslobodio jednog finansijskog ropstva koje te je koštalo bar 20 posto više nego što je pristojno i bar toliko više od novca koji si dobio, ti se, kao i pred svakim šalterom u zemlji, osećaš jadno i poniženo jer se obaveze uvek podrazumevaju a za prava moraš da se izboriš.

Nisam ni danas uspela da zatvorim račun koji sam pre 7 godina otvorila jer je to bila jedina banka koja je odobravala kredit za kupovinu automobila. Biće od ponedeljka neki dan, rekoše mi danas. Ne pravim frku, naravno da će biti, ali razmišljam šta se sve promenilo za ovih 7 godina. I hoću da verujem da je time zaokružen jedan životni ciklus. Život u malom, sa svim svojim uspesima i padovima, tugama i radostima.

foto: crecerfeliz.es / ilustracija

Otkako smo u braku stalno smo imali polovne automobile. Nismo zaleđunici, dovoljno nam je da imamo auto da odemo do Niša ili Majdanpeka, do prijatelja u drugom delu grada, do bolnice ili železničke stanice kad zatreba. Kako smo vozili tavriu, koju su moji kupili kad sam krenula na fakultet, a ustupili nam kad se rodio Filip, rešili smo te 2012. da kupimo nov auto. Ali ovoga puta da bude stvarno nov. Dvoumili smo se između fiata punto i dačie, mada smo za taj novac mogli da kupimo tri mnogo bolja polovnjaka.  

foto: youtube.com/ilustracija

Sve smo opcije proučili, raspitali se, isprobali auto. Caka je završio svu papirologiju, moje je bilo da samo ušetam u banku i potpišem.

Nećete verovati, dobro se sećam tog dana. Bio je 21. maj, dan nakon drugog kruga predsedničkih izbora, kada je Toma Nikolić pobedio favorizovanog Borisa Tadića. Radila sam emisiju izborne večeri, a onda i jutarnji program u ponedeljak. U gradu, tada antisnsovskog raspoloženja, bila je prava ludost započeti program slavljeničkim defileom automobila pristalica naprednjaka. Sada, sa ove distance, pitam se da li je cena bila prevelika…

Pamtim da sam bila u omiljenim crvenim kapri pantalonama,  sa tek kupljenim crvenim sandalama. Službenica u banci bila je sva ushićena iz milion ličnih i profesionalnih razloga, a ja nesvesna da sedam godina ne prolazi tako brzo, ni lako.

Bilo je važno da imamo nov auto! Istina, dovezli su ga tek desetak dana kasnije, kada sam izgubila strpljenje jalovim dogovorima mog supruga  i auto kuće ovlašćene za fiatova vozila.

Čini mi se ponekad da sam od 2012. godine proživela bar četiri života. Šta se sve izdešavalo ne mogu ni da nabrojim, od promena posla, preko Aleksandrovih studija, pa do Filipovog završetka osnovne škole. Koliko je samo smeha i suza bilo, koliko sreće i očaja, ostvarenih želja, razočaranja.

Auto je i dalje kao nov, mada prašnjav, često sa otiscima mačijih šapa po krovu i haubi. Trag često ostave i golubovi koji su se nastanili u dvorištu.  Prešli smo tek 23.000 kilometara i to lepih, zabavnih, često raspevanih, odakle smo doneli lepe uspomene.

foto: Depositphotos / ilustracija

Za ovih 7 godina iz banke su me pozvali dva puta. Jednom, kada sam na kraju godine u nekom konačnom zbiru bila dužna dinar i po, i drugi put za 12 dinara. Mislim da ih je više koštao telefonski razgovor da bi mi skrenuli pažnu da sam “u crvenom” od mog duga. U stvari, kada sam kasnije počela da primam elektronske izveštaje postala sam svesna koliko sam izmišljenih taksi i naknada plaćala svakog meseca što mi je uvećavalo osnovni iznos rate.

Kako je moj glavni račun oduvek u “Komercijalnoj”, uplata rate na šalteru ove banke bila je godinama obaveza mog supruga. Mislim da sam prvi put ušla u banku pet godina nakon podizanja kredita. Još su mi podaci u njihovoj evidenciji bili iz stare, papirne lične karte.

Otada sam išla redovno i strpljivo čekala u redu, jer sam svakog meseca bila bliže otplati kredita. Otplaćen kredit, jedna briga manje.

Prošle nedelje nisam mogla da ugasim račun, jer iako sam uplatila novac, rata nije došla na naplatu. Ni danas nisam završila papirologiju, jer je službenica prvo poslala mejl centrali u Beogradu, a onda sam potpisala neki papir, rekoše mi zvanični zahtev, pa da svratim od ponedeljka neki dan.

Dok sam čekala u banci, shvatila sam da sam u potpuno crnoj garderobi. Od cipela, preko haljine do kostima. Jedino se biseri bele. Tako podsvest, iako najčešće toga nismo svesni, traži način da se izrazi.

Kakvog li apsurda! Trebalo je tog maja 2012. da budem u crnom, a sada u vedrim bojama!

Banke nude raznorazne kredite za sve što vam trebe i ne treba, pa čak i da putujete u svemir ako vam padne na pamet. Od keš kredita od čije se sume svakom normalnom zavrti u glavi, preko refinansiranja svih vaših zaduženja, do kupovine svega i svačega, čak i bez odlaska u banku.

Kampanje su agresivne, tv, radio, štampa, bilbordi, flajeri, net…a reklame su bajkovite, primamljive, pune emocije, svako se u njima može pronaći. I to je lice priče, a naličje…

Neka hvala, na mene više ne računajte.

naslovna foto: Factinate

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

6 Comments

  • Merima

    I ja jedva čekam da otplatim svoj. Kredit od 5 godina plaćam skoro 10… Refinansiranje i ostalo. Sve sam dobro razumela…

  • Suzana Stamenković

    To se tako oduži…Žao mi je što su često krediti jedini način da priuštimo nešto što bi trebalo da se podrazumeva, od kućnih aparata, renoviranja stana, letovanja, plaćanja školarine, pa do krupnih stvari

  • Olivera

    Ja se poradovala da ću ovog aprila biti gotova kad ono…međutim. Sedoh, izračunah onih “12 dinara” i…tek oktobar. Trebaju mi novci da objavim knjigu, ali…teško da će refinansiranje doći u obzir.
    Odlična pservacija Suzi 😉

  • Suzana Stamenković

    Izdržaćeš do oktobra, bolje nego da agoniju produžavaš refinansiranjem. Znači, knjiga krajem godine, super! Pozdrav, Olja!

  • Valentina Milovanovic

    Mislila sam da nikada u životu neću podići kredit, međutim, morala sam 🙁 to je bilo neizbežno. Jedva čekam da ga se rešim i nadam se da nikada više se neću uplesti u to.

  • Suzana Stamenković

    Većina ljudi ima negativno iskustvo sa bankama. Ponekad podlegnemo reklamama, a ponekad nas muka natera.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *