Gosti na blogu

Moja Princeza

Moja Princeza danas ima 35 godina i živi u Bonu, u Nemačkoj. Tačnije na periferiji tog grada koji je nekada bio prestonica podeljene države. To je lep, miran kraj pored leve obale Rajne. S druge strane reke je sedam Grimovih gora i na jednoj od njih stari dvorac gde je mesto moje Princeze. Sigurna sam!

Ali za sada još treba plivati rekom života i na kraju naći se u nebeskom dvorcu za princeze gde je mesto i za njihove dadilje…

Moja Princeza i ja srele smo se tek što je napunila godinu dana. Studentkinja od 20 godina došla je da čuva majušnu devojčicu plavo zelenih očiju uz veliko poverenje njenih roditelja prema jednoj neiskusnoj, nepoznatoj osobi koja će kod njih i stanovati. Za početak možda samo godinu dana dok princeza ne stasa za vrtić, ali kako su ljudski planovi jedno, a Njegova volja nesto drugo, mi smo ostali zajedno do Princezinog polaska u školu i mog diplomiranja, a onda u dva različita grada ali povezani jednom ljubavlju do kraja života.

Princeza me danas pita čega se sećam iz njenih i mojih mladih godina, a ja se za početak uvek setim njenog pomalo uplašenog pogleda prvog dana, tih neobičnih očiju i prvog zagrljaja oko mog vrata kojim mi je poklonila mnogo veće poverenje od bilo koga u to vreme. I ja ga nisam mogla izneveriti i zbog tih njenih dečijih zagrljaja mi je bilo teško kada negde odlazim bez nje jer smo prve godine provodile najveći deo dana zajedno. Učile smo da sigurno hodamo, koristimo nošu, jedemo novu raznovrsnu hranu i šetamo po naselju bez kolica, malo hodajući malo noseći se baš onako kako se majmunče drži i rukama i nogama za svoju mamu…

Od druge Princezine godine vodila sam je u vrtić, a ja odlazila na fakultet i tako do njene škole i mog završetka studija. Ta jutarnja gimnastika nije bila laka jer se princeze teško bude pa je tako i za ovu moju bio izazov smisliti dovoljno zabavno buđenje koje se neće pretvoriti u plač, jer je tada sve mnogo teže, od oblačenja do izlaska iz stana. Pomagali su mi crtaći na Jutarnjem programu Televizije Beograd i neka moja obećanja gde ću je voditi popodne ako se polazak u vrtić realizuje u predviđenom terminu. Obećanje je ispunjavano pa smo tako popodneva provodile u šetnji Knez Mihajlovom, Kalemegdanom, Zoološkim vrtom, obilaskom muzeja, odlaskom u bioskop, dečije pozorište ili nekom posetom kod mojih drugarica.  Sve je Princezu interesovalo pa smo tako njenim pitanjima i konstatacijama zabavljali ljude u gradskom prevozu, a u muzeju je i mene i druge posetioce zadivila sa koliko je radoznalosti gledala i komentarisala svaku sliku. U Narodnom muzeju joj je omiljena slika bila „Ludi Milić sa sitom na glavi“ Milića od Mačve. Sećajući se toga, pre nekoliko godina prilikom moje posete Princezi u Bonu, slikale smo se sa lisćem na glavi kao omaž ovom našem slikaru.

Odlasci u dečije pozorište su za Princezu bili pravi praznici. Vodilo se računa o garderobi, urednoj frizuri, malo parfema samo za te prilike i štednji kojoj smo je naučili, pa je tako sama ulazila na predstavu, a ja bih je čitajući novine čekala u holu, jer smo tako uštedele na jednoj karti za koju se mogao kupiti sok ili neka grickalica.

Eto takva je bila moja Princeza, za razliku od onih iz bajki nije bila ni razmažena, ni nemirna, ni svojeglava…. Pa dobro, osim za neke stvari….

Na primer, volela je da jede, ali najviše ako je neko hrani. U vreme kada je već uveliko trebalo sama da obavlja tu dosadnu ali neophodnu radnju, umela je satima da drži ruke ispod stola i razgleda okolinu, a onda kada se moje ruke dohvate pribora za jelo, sve je bilo brzo gotovo. Tako i danas kad je vidim sa koliko dosade podiže kašiku ka ustima padnem u iskušenje da je na brzinu nahranim. 

Volela je da bude blizu mene kada čitam knjigu ili pišem jer je mislila da prisustvuje nečem važnom u vezi mog „falkuteta“. Princeza je želela moju pažnju samo za sebe pa mi je jednog dana rekla da je smislila pesmu, ali kako je imala četiri ili pet godina morala sam da je zapišem. I tako se njen pesnički opus završio tom jednom iskrenom dečijom pesmicom koju čuvam i volim povremeno da pročitam.

Princeza je volela i životinje, od bubica i glisti koje smo nalazile ispred zgrade i utvrdile da nisu gadne i strašne, do domaćih životinja na selu. Neke od životinja je kao mala previše volela pa je tako prvog ljubimca kojeg je doneo tata, zeku Bokija, udavila zagrljajem već drugog dana tako da je u svom Spomenaru, sa tri godine, meni diktirala da zapišem da je njen najsrećniji događaj kada je dobila zeku Bokija, a najtužniji kada ga je udavila. Odrastajući kasnije je naučila kako da bezbedno grli životinje.

Jedan od mnogobrojnih zagrljaja koje smo jedna drugoj dale, a ja ga se sećam kao i prvog, je kada sam na oglasnoj tabli fakulteta videla da sam položila pismeni deo diplomskog ispita. Naravno da je Princeza bila pored mene isto tako nervozna jer ne ume da čita, a ja od straha ne mogu da pronađem svoje ime među onima koji su položili. Naša radost na kraju kada sam moje ime ugledala na spisku, obuhvatila je u tom zagrljaju mnogo više od toga. Između našeg čvrstog zagljaja smestile su se sve naše zajedničke godine prožete pre svega ljubavlju i mojom podrškom njenom odrastanju i njenim doprinosom mom sazrevanju.

Kada sam na jesen položila i usmeni deo diplomskog ispita i pošla iz Beograda, moja Princeza je krenula u prvi razred i bila je na svoj dečiji način ljuta što sam završila fakultet i napuštam je. Život je demantovao njen dečiji strah, jer se pravi prijatelji nikada ne napuštaju već nastave da žive možda kilometrima daleko ali tu blizu srca.

autor: Darinka Mihajlović, fotografije: privatna arhiva

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *