Dežurna čula,  Nešto sasvim lično

Za pale anđele utehe nema

Potrese me svaka vest o stradanju dece. Plačem nad sudbinama tih mališana koje nikada nisam videla u životu, o čijim životima ništa nisam znala. Boli me njihovo prekinuto detinjstvo, neproživljena mladost, otrgnuta budućnost.

Plakala sam i sinoć kada sam čula da je u Knjaževcu, u dvorištu škole, u kojem sam nekada davno preskakala lastiš i igrala basket, nastradao dvanaestogodišnji dečak. Na malog Savu pala je metalna konstrukcija gola. Pomoći nije bilo.

Pre nepunih mesec dana teško je povređen i dečak u školskom dvorištu u Barajevu.

Tuga do neba! Ne smem ni da pomislim kako je roditeljima.

Ovakve tragedije najveći su strah koji niko ne sme glasno ni da izgovori.

Čini mi se da nisam ni znala šta je pravi strah dok nisam postala majka. Uz ushićenje što sam na svet donela novi život i neopisivu ljubav prema tom malom biću, strah je jedna od najjačih emocija koja prati moje roditeljstvo.

Osluškivala sam noću da li diše, strepela da se ne zagrcne mlekom, odbolovala jače i bolnije sve dečje bolesti. Da nije voda prevruća za kupanje, da ne padne s kreveta, da ne ispadne iz kolica, da se ne udari, ne opeče, ne ogrebe, ne povredi… Strahovima nema kraja. Da li dobija ne težini koliko treba, da li mu niču zubi, izgovara li reči pravilno…

Polazak u školu doneo je nove izazove,brige i nove strahove. Da li će se uklopiti, kako će se slagati sa drugarima, da ga ne maltretiraju stariji đaci, da se ne pentra po školskoj ogradi, da ga ne udare ledenicama, da nije mokar, gladan, kako prelazi ulicu…

Pubertet je tek posebna priča. Ne možeš dete da držiš pod staklenim zvonom, znam, pa ipak strelica na mom strahomeru udara po maksimumu. Duvan, alkohol i droga su tu, oko nas, lako dostupni onima koji žele da probaju. Da ga neko ne navede na stranputicu? Da se ne potuče sa nekim, deca su agresivna, za čas sevnu noževi.

Nemam mira kad izađe uveče, ne spavam dok se ne vrati, kao imam posla, nešto radim na računaru. O ekskurziji neću ni da pričam, jedva sam čekala da se vrati.

Naravno da sam prividno mirna, razumna, kul mama koja sve razume i sve zna, i da o svojim strahovima ne pričam da ga ne bih sablaznila. Ionako će za desetak godina, pre ili kasnije, saznati i sam da roditeljstvo nije samo ljubav, ponos, razumevanje, vaspitanje, već i milion nedoumica i strahova.

Imaju ih svi roditelji, manje-više, i oni nikada ne prestaju bez obzira na godine. Vremenom se samo menjaju, tako da se neki raniji strahovi i strepnje kroz šalu prepričavaju.

Zbog toga ne smem ni da posmislim kako je roditeljima malog Save. Kad strah dobije svoj konačan oblik, kada se dečji život završi tragično, utehe nema, sve priče su bolne.

I zato plačem za tim nesrećnim detetom, plačem za svom decom koja nisu dočekala novi dan.

IZVOR FOTOGRAFIJE:  www.deon.pl

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail