Nešto sasvim lično

Plima

Dišem, a vazduh ne stiže do pluća. Slušam, ali to što čujem ne dopire do mene. Gledam, bez ikakve ideje kako da razmrljane slike sklopim u smisleni mozaik. Razmišljam, ali u mojoj svesti nijedna misao ne dobija jasne konture. Gušim se od svega toga, od besa, jada, nemoći…Bojim se, potopiće me plima loših vesti i groznih stvari koje se dešavaju i meni i ljudima koje volim,  a ja ne umem da plivam, ne umem da držim glavu iznad vode.

Ne znam kako se ljudi bore i izbore sa surovošću života, sa sivilom koje im natapa misli i dušu, sa jakim tornadom koji u tren oka samelje sve pred sobom i ostavi pustoš.

Dođe mi da se, kao pravi rak, sakrijem u svoju ljušturu, pritajim, žmurim, ćutim i ne dišem dok najgore ne prođe, mada znam da ne mogu da pobegnem, i da ću, kad promolim glavu, morati da se suočim sa onim što ne prihvatam i što me boli.

Teških situacija,nekada i potpuno nemogućih, nereševih, bilo je i ranije. Uspevala sam da ih prevaziđem, nekada uz nepokolebljivu odlučnost i inat, često tihom upornošću, ponekad u suzama…

Impulsivna, kakva jesam, u lošoj kombinaciji sa preteranom osetljivošću i nerazumnom hrabrošću da uvek kažem šta mislim, uglavnom sam reagovala na prvu loptu. Besno i prkosno. Suze i samopreispitivanje dolaze kasnije. Ponekad razum i ne prihvata ono što je očigledno.

Jedno je sigurno, nikada se ni od čega nisam skrivala, ni bežala…A upravo sada to želim. Da jako zažmurim, odmahnem glavom i da, kada otvorim oči, sve to ružno nestane. A toliko se toga nakupilo poslednjih meseci…I sve je to, ma koliko neprijatno i bolno, prolazno. Znam. Potrebno je samo malo volje i strpljenja, koje mi hronično nedostaje.

Ali, šta je sa onim što ne mogu da promenim, na šta ne mogu da utičem, sa onim što se ne dešava meni, a boli kao da mi rade lobotomiju bez anestezije? Boks nikada nisam volela, ali tek sada shvatam kako je kad se nakon nekoliko brzih udaraca u stomak srušiš na pod i ostaneš nokautiran da ležiš i kada je sudija odavno izbrojao do deset. Potpuno sam nemoćna, i to me ubija.

Kako da pomogneš nekome koga voliš, a to ne zavisi ni od tebe, ni od bilo koga drugog? I kad žmurim, i kad ćutim i ne dišem, isto je…I koliko god to nerazumno bilo, želim da se uhvatim za zrno nade, ma koliko malecno bilo… Možda se čudo desi. A ja u čuda verujem.

IZVOR FOTOGRAFIJE : frangallo.wordpress.com

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

4 Comments

  • Marina Majska

    Draga Suzana, upravo čitam knjigu Ljubav, medicina i čuda. Ne znam koja te je muka snašla, ali veruj, veruj u čudo, veruj da je sve moguće, da si ti u stanju da uradiš što treba, da su tvoji bližnji u stanju sve samo ako veruju! Ja verujem u tebe!

  • Suzana Stamenković

    Hvala ti mnogo!I za podršku, utehu, lepe reči! Optimista sam i verujem u čuda. Hvala ti što veruješ u mene

  • Luna

    Svi imamo neke teške trenutke kada mislimo da nećemo “isplivati”.
    Imala sam i imam i sada gomilu problema . Nekada mislim da ne mogu više …
    A onda kažem sebi “Izdrži, sutra je novi dan. “! Veruj i desiće se čudo 🙂

  • Suzana Stamenković

    Hvala ti, Luna! Obično ne bežim od problema, već se hrabro hvatam u koštac sa njima, ali postoje stvari koje ne zavise od mene i koje ne mogu da promenim. Čuda se dešavaju onima koji u njih veruju! Ja želim da verujem da će tako biti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *