Nešto sasvim lično

“Prijateljstvo se ne bira, ono biva”

Šta je, zapravo, prijateljstvo? O tome nas ne uče u školi. Niti nam roditelji umeju objasniti. Jednostavno se desi. I traje, ako je pravo. Može prijatelj otići bilo gde, možda ga nikada više ne sretnemo i ne čujemo a ipak on ostaje u nama. Jer nas je obasjao nekim svojim suncem i učinio boljim osobama.

Ja sam, nažalost, imala nesreću da sve tri prijateljice izgubim. Jasmina je sa mnom išla u osnovnu školu od šestog razreda. Nekako sam odmah znala da je to to i na početku godine sela sa njom u klupu. Skromna, mirna i tiha, neprimetna. O sebi je govorila retko, da je iz Dalmacije ali je otac, kao vojno lice, prekomandovan u Beograd pa se i porodica preselila. Imala je stariju sestru, gimnazijalku.

U retkim trenucima „otvaranja“ poverila mi je da mnogo pati za zavičajem, prijateljima, školom i da ne može da preboli. Stalno je bila tužna pa sam, u želji da je oraspoložim, smišljala svakakve nestašluke samo da je nasmejem. I uspevala sam. Smejala se do suza a ja sam bila srećna.

prijateljstvo

Izvor fotografije ; us. beamly.com

Rastale smo se nakon osnovne škole. Čula sam da je upisala gimnaziju ali se nismo viđale. A onda je, jednog dana, kao grom iz vedrog neba, stigla vest „Jasmina se obesila. O orman u sobi“.

Mislila sam da je to nešto najstrašnije i najbolnije što ću ikada doživeti. Još više od toga, međutim, povredile su me reči njene sestre koja je hladnokrvno rekla da je znala da će se Jasmina ubiti! I ništa tim povodom nije preduzela.

Još rovitu i pretužnu dočekalo me je novo prijateljstvo. U medicinskoj školi, sa Brankom. Vedra, nasmejana, optimista do daske. Možda sam nesvesno tako nešto i tražila. Da bude drugačija od Jasmine, da ne strahujem za nju. Bile smo nerazdvojne četiri godine, ona je postala deo moje a ja deo njene petočlane porodice. Sve sam ih obožavala, majku, oca, mlađeg i starijeg brata. Tako su mi svi prirasli za srce.

Upisala je veterinu, ja političke nauke. Susreti su se proredili i ja sam, moram priznati, patila i osećala prazninu. I ona. Ali smo imale previše obaveza. Na kraju četvrte godine fakulteta „zaglavila“ sam u bolnici. Kad sam se oporavila i došla kući, pozove me naša zajednička prijateljica i kaže: „Znaš, sad kad si se oporavila, moram da ti kažem. Branka je poginula. Kamion je naleteo na njihovog fiću i ostala je na licu mesta mrtva. I majka i stariji brat.“

Nikada nisam smogla snage da odem do njenog oca i brata.

baby

Izvor fotografije : forum-srbija.com

Jokicu sam upoznala dve godine kasnije, tad sam već živela u Bosni, u Banovićima. Bila mi je sobna cimerka. Visoka, zgodna, samosvesna. Obožavala me je i trpela sve moje gluposti. Bila je ogorčeni protivnik duvana, ali meni nije branila, čak mi je i kupovala cigarete. Za rođendan obradovala me je ogromnim medvedom kojeg sam joj, onako u prolazu, pokazala kao nešto što bih volela da imam.

Život me je, nakon dve godine, naterao da odem iz Banovića. Otišla je i ona, u Tuzlu. Nismo se rastajale. Ona je za vikend pobegla kući, u Modriču, ja sam otputovala u Bor. Čule smo se povremeno. Udala se, rodila dečaka. Kad je moja prva ćerka imala oko dva meseca javila je da će doći, u posetu. A meni je, od silne sreće i uzbuđenja, zagoreo ručak. Plakale smo i smejale se. Dok sam živa pamtiću kako je najnežnije moguće uzela Maju u naručje i prošaputala „Ti si Slađina“. Kao nešto najdragocenije. I da, poverila mi je da čuva moju pepeljaru i opušak koji sam ostavila u njoj.

Otišla je i nikada se više nismo videle. Uzalud pokušavam da je pronađem. Već 15 godina. Ne, nije uzalud, naći ću je, to je moj dug prema njoj i našem prijateljstvu.

IZVOR NASLOVNE FOTOGRAFIJE : inspiringwallpapers.net

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *