Nešto sasvim lično

Srešćemo se opet, draga moja!

Moje Slađe više nema…Sunce izlazi i zalazi, sati prolaze, pretapajući se u dane, a ja i dalje čekam da se desi neko čudo, da se probudim iz košmara koji već dugo traje, da o zid bacim čašu i razbijem maler…Svejedno, krhotine ostaju.

Bila je hrabra, prkosna, nepokolebljiva.  Veliko srce i meka duša u čvrstom oklopu oštrine i surove iskrenosti. Uvek je govorila istinu, koliko god bolna bila, bez ulepšavanja i uvijanja. Bila je spremna ruku u vatru da stavi za one koje je volela i da bez oklevanja pokaže prezir prema licemerima. Sa njom si uvek znao na čemu si. Mudra i realna, uvek je u profesionalnom svetu bila korak ispred drugih, dok su u privatnom životu ćerke, porodica i prijatelji bili iznad njenih potreba i želja. Pa i zdravlja. Možda i zato nije obraćala pažnju na signale opake bolesti, kojih je sigurno bilo poslednjih godina.

Lekari su ostali zapanjeni kako je četvrti stadium karcinoma pluća dočekala na nogama. Nisu znali kakav je borac…Ali, ovu bitku nije uspela da dobije. U trci s vremenom, bolest je prevagnula.

Iako ne verujem da svako do nas ima negde zacrtan put, jedina mi je uteha što je u protekloj godini ostvarila dve svoje velike životne želje, ne računajući one sitne, svakodnevne, lične i porodične, koje svako od nas ima. Bila je u Pragu i konačno je, bar na kratko, pronašla svoju izgubljenu drugaricu Jokicu.

Otkad poznajem Slađu znam i za njenu želju da poseti zlatni grad. Posla uvek preko glave, para i vremena nikada dovoljno, tako da je putovanje dugo bilo samo zamišljena destinacija. A onda su joj prošlog marta ćerke za rođendan poklonile uskršnji aranžman u Pragu. Sećam se njene zbunjenosti i neverice dok u restoranu čita rođendansku čestitu, pa radosti i ushićenja. Mislim da sam je tada prvi put videla da plače…Bile su to suze radosnice. Ne zbog Praga, već zbog gesta dve najvažnije osobe u njenom životu, Milice i Maje.

Iz Praga se vratila srca punog doživljaja i utisaka, sa poklonima za sve i devizom da se snovi ostvaruju.

Sladja-Prag

Da magija postoji bila je uverena kada su joj pred Božić, u najvećoj tajnosti, ćerke organizovale susret iznenađenja sa drugaricom koju nije videla decenijama i za kojom je bezuspešno tragala. Sva uplakana prepričavala mi je telefonom detalje tog susreta.

WP_20150105_18_59_34_Pro

Treća životna želja, da kad postane stara da se bavi novinarstvom otvori palačinkarnicu, ostala je neispunjena. Razmišljala je o toj ideji duže od godinu dana, proučavala na internetu različite mogućnosti, upijala do najsitnijih detalja recepte za razne slane i slatke specijalite sa palačinkama, sa uživanjem obilazila i sedela u palačinkarnicama u Beogradu i Novom Sadu. Baš je to potrebno Zaječaru, često je govorila.

Međutim, nije ostarila…

Priča i sećanja je još mnogo. Dolaze u talasima. Kad sakupim dovoljno snage staviću ih na papir.

IZVOR FOTOGRAFIJA: lična arhiva

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

10 Comments

  • Jovica

    Draga, Suzana, plakati nije sramota. Ako nas to u trenu dira. Još je ponos imati takve prijatelje koji su tu Večno da je pamte, Imaju koga, a i ona će se osmehivati i dodirivati vetrom, suncem, sve dok je njenih prijatelja. A o trenutnoj boli, ni pametniji ne mogu pametno reći. Vama moj duboki naklon.

  • Negoslava

    Svako ima onog koga nema, i među rođacima i među prijateljima.
    Uz sećanje na moje, jednu Miru i jenu Slađu, izražavam ti saučešće. Više i bolje reči nemam.

  • Marina Majska

    Draga Suzana, ne znam da li bi ti bilo korisno da sada pročitaš knjigu “Ljubav, medicina, čudo”. Ja sam je upravo završila. U ovoj tvojoj priči prepoznajem delić iz knjige u kom autor priča o izuzetnim bolesnicima – koji ostaju hrabri i žive do kraja, neki se i izleče, a neki dočekaju kraj u nekom svom miru.
    Verujem da bi i on rekao da ova njena poslednja godina nije bila slučajna – kako on kaže oni koji ne veruju tu zovu koincidencijom, oni koji veruju to zovu voljom Božjom – ali ona je ostvarila dve svoje velike želje, zamisli čudesa da joj deca baš te godine poklone put i pronađu prijateljicu. A njena potraga i njene želje koje nije ostvarila bile su ono što ju je snažilo – čovek bez želja ni ne živi – a ona je živela u svakom svom planu… I ima tebe koja svaki put kad ovako lepo pričaš o njoj širiš pozitivnu priču o jednoj divnoj ženi.

  • Suzana Stamenković

    Jovice, hvala vam puno. Volela sam je mnogo, godinama je bila deo mene. Ostaće to i dalje.Proplakala sam okean suza, ali joj to nije pomoglo…

  • Suzana Stamenković

    Hvala, Negoslava. Voljeni nikada ne umiru, žive večno u našim srcima, i tvoje Mira i Slađa, i moja Slađa, i mnogi drugi divni ljudi.

  • Suzana Stamenković

    Hvala ti na ovim divnim rečima, uvek me utešiš i ohrabriš. Ti si ta koja širi pozotivnu energiju, a ja se trudim da me vedar duh zadrži na površini. Ona je zaista bila jedna divna osoba, njene devojčice, prijatelji i kolege mogu biti ponosni što je bila deo njih. Pročitaću knjigu, hvala ti.

  • Suzana Stamenković

    Hvala, Snežana. Koliko god da je teško, dok se čovek ne suoči sa svojim bolom i ne prihvati ga, ne može da krene dalje. A uspomene ostaju za ceo život.

  • Suzana Stamenković

    Dušice, ona živi u mom srcu i mojim mislima… Često prepričavam zajedničke dogodovštine.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *