• Dežurna čula

    Kadija, kad ćeš u penziju?

    Na ulazu osnovne škole u koju sam davno išla, stajala je ogromna tabla “Пиши као што говориш“. Jednostavno, kao i sve velike misli. Naš, srpski jezik, naša azbuka, jedinstvena. Tada i još mnogo godina kasnije verovala sam da čovek sme i mora i da GOVORI ONO ŠTO MISLI. Tito je još bio živ, imala sam crvenu pionirsku maramu, mahala crnoj limuzini kad se vraćao iz dalekih, nesvrstanih zemalja. Kod kuće sam strpljivo po sobi, iza kreveta, u nekom ćošku, tražila pokoju paru, sitniš koji se zagubio, da bi mama imala sutra za hleb. Da prehrani troje dece, školaraca. Pamtim kakav je praznik bio kad nam napravi sendviče od putera i…