• Nešto sasvim lično

    Neke se tuge nikada ne prebole

    Pod velikim trpezarijskim stolom, šćućureni između stolica, ređamo kocke, gradeći stari Majdanpek. Ja, petogodišnja mezimica Sporićevih i Anđelkovićevih, i moj deda Mile, koji se sa skoro dva mestra visine, jedva smestio ispod stola. Slika druga. Za istim tim masivnim, četvrtastim stolom deda i ja igramo tablić. I kad su mi karte očajne, a ja suviše mala da shvatim da nije tragično izgubiti, deda se napravi nevešt i veselo kaže: „Zanka, opet si pobedila.“ I tako ređaju se slike u mom sećanju…svakog dana zajedno čitamo „Večernje novosti“, omiljene dedine novine, letim nebu pod oblake dok me deda ljulja u obližnjem vrtiću preko puta zgrade, vezice prvih crvenih trešanja koje mi je…

  • Dežurna čula

    Sedam godina tuge

    „Da li je istina da je poginuo Toše? Čula si na nekim vestima?“, pitala me je usplahirenim glasom koleginica. Radila sam popodne tog 16.oktobra pre sedam godina. U trenu sam zaboravila na sve što je trebalo da završim kod kuće pre nego što krenem na posao i počela panično da menjam kanale. Slušala sam s nevericom kako je Toše nastradao  u saobraćanoj nesreći, nedaleko od Nove Gradiške u Hrvatskoj. Suze su mi se slivale niz lice kao da sam izgubila nekog svog. Isti bol su osećali svi oni koji su voleli njegovu muziku, boju njegovog glasa, pronalazili deo sebe u stihovima koje je pevao, divili se njegovoj harizmi, skromnosti, humanosti.…