• Dežurna čula

    Akvareli dušom slikani

    Na Badnji dan prošle godine prvi put sam zaista primetila predivne akvarele Tatjane Karabašević, umetnice iz Majdanpeka. Viđala sam i ranije na netu njene slike, koje su plenile optimizmom, nežnošću i vedrinom boja, ali me je informacija da će njena slika “Intermezzo” biti izložena na prestižnom Festivalu akvarela ”UrbinolnAcquerello” u  Urbinu u Italiji, podstakla da se zainteresujem za njeno stvaralaštvo. Što sam više otkrivala, moje je oduševljenje raslo, kao i opčinjenost lepotom njenih radova. Raslo je i čuđenje zašto se o Tanjinoj umetnosti i čaroliji koju stvara tako malo zna u Srbiji, pa čak i u Majdanpeku, gde smo zajedno odrasle, maltene u komšiluku, i gde ona i dalje živi…

  • Dežurna čula

    Beše nekada Dan rudara

    Dan rudara bio je jedan od najvećih praznika mog detinjstva. Svečarska atmosfera osećala se danima u gradu. Ulice su prane svakodnevno, sadili su se novi cvetni zasadi, uređivali travnjaci, farbali rukohvati mostova na Peku, popravljale drvene klupe u parku, postavljale nove kante za otpatke. Dok su odrasli pričali o novinama u rudniku, rekordnim iskopinama rude i najboljima među njima koji će te godine biti nagrađeni, mi, deca, radovali smo se šestoavgustovskom koncertu koji je okupljao najveća imena jugoslovenske scene. U grad bakra rado su dolazili i pevači izvorne muzike, pop zvezde, rok muzičari, komičari, i to tokom čitave godine, ne samo za Dan rudara, ali su koncerti baš tada imali…

  • Dežurna čula

    Ulica lipa

    Opojni miris lipe širi se gradom, golica nozdrve i kao klupče satkano od slatkoće i čežnje na trenutak zastaje u grlu, a potom klizi ka plućima, ispunjavajući svaku alveolu nadom i životom. Kako su stari Sloveni lipu smatrali svetim drvetom, ispod čijih su krošnji najmudriji od njih u proleće donosili važne odluke, gotovo da nema mesta u Srbiji čije trgove, parkove, ulice i dvorišta ne krasi ova lepotica, nežna kao slovenska duša. Period cvata lipe, od kraja maja do početka jula, miriše na nežnost, prvu ljubav, snove na mesečini. Zbog velikih vrućina lipa je ove godine rano procvala, pa su opali žuti sitni cvetovi već popločali dvorište pod mojim prozorom…

  • I to je Srbija

    Ovde su odavno prošli svi vozovi

    Čekajući besna, ozlojeđena, pa i ponižena, voz iz Zaječara koji će pedesetak putnika konačno uspeti da preveze 80 kilometara, koliko su udaljeni gradovi koje podjednako smatram svojim domom, pomislila sam kako sam putujući ovom prugom otkad znam za sebe sigurno potrošila godine klackajući se vozom. Istok Srbije i dalje je srpski Sibir, gde se živi i radi kao po kazni. Ovde su ostali samo bolesno nostalgični, kao što sam ja, oni koji nemaju dovoljno hrabrosti da se odvoje od zemlje na kojoj su odrasli i oni koje ne dotiču problemi malih ljudi. A na ovoj pruzi se, evo, već decenijama ništa nije promenilo. Ili bar nije nabolje. Elektrifikacija nas je…

  • Nešto sasvim lično

    Majdanpečani u “Zvezdi Orijenta”

    Moja baka, mama i ja čitamo istu knjigu. Zvuči gotovo neverovatno da tri generacije žena istovremeno upija svaku napisanu reč, beležeći podatke, primedbe, sećanja. Nije to ni bestseler, ni neko lako štivo koje bi u isti mah zainteresovalo staru gospođu koja je nedavno proslavila 94.rođendan; damu u najboljim godinama koja ne zna kako da penzionerskim danima obuzda svoju neiscrpnu energiju i njenu dve decenije mlađu kopiju, obuzetu ludilom svakodnevice. Pitam se koliko Majdanpečana i njihovih potomaka sada čita istu knjigu, i mogu li se oni sresti na njenim stranicama kao u Petrovićevoj “Sitničarnici kod srećne ruke”? Da, susreću se sigurno jer su im sudbine neverovatno isprepletane. Susreću se i oni…

  • Nešto sasvim lično

    Miris kestena

    Prve novembarske večeri u Zaječaru ispunjava miris pečenog kestenja. Sa dva štanda u centru grada širi se trgom u mirisnom oblaku, uranja u još raskošne krošnje starog drveća, otežale od zlatnog lišća, i kao u zasedi čeka na početku moje ulice. I da nikada ranije nisam prošla tim putem koji od mog doma vodi do uličnih prodavaca koji na malom roštilju peku ove ukusne jesenje plodove, miris bi me nepogrešivo do njih doveo. I nije to samo miris ove jeseni i prohladnih zaječarskih večeri protkanih smogom, to je i sećanje na neke davne dane koje začaurano leži negde u dubini duše. Ponekad je samo iskra potrebna da oživi… Jesen nigde…

  • Nešto sasvim lično

    Iz starih albuma

    Uvek ponosno ističem odakle sam i da su moji preci, s obe strane, starosedeoci Majdanpeka. Detinjstvo kraj Peka, bezbrižne dane u ulici opojnog mirisa lipe u kojoj sam odrastala, sve blagodeti malog, mirnog grada gde se svi poznaju,  ne bih menjala ni za šta na svetu. Otišla sam iz grada nakon osnovne škole, ali me koreni vežu, tamo su moji roditelji, rodbina, prijatelji. Prepričavam često kako moj otac kao argument za ostanak u Majdanpeku poteže i to što seni naših predaka počivaju na starom gradskom groblju. Pre nekoliko godina neko je na fejsbuku pokrenuo grupu „Bilo jednom u Majdanpeku“. Bila sam oduševljena, fanatično sam čeprkala po starim porodičnim fotografijama tražeći…

  • Nešto sasvim lično

    Zaboravljena bioskopska magija

    Otvaraju se velika, dvokrilna, staklena vrata i reka ljudi izlazi iz bioskopa…Budim se, a ta slika ostaje u mom sećanju i kad pod jutarnjim zracima sunca sa trepavica iščeznu i poslednji tragovi upravo odsanjanih snova. Prepliću se u njima i znani i neznani ljudi, poznati i nikad viđeni predeli, emocije svih boja, događaji odživljeni u prošlosti ili mašti. I dalje je pravo čudo kako iz najdubljih sećanja tek tako izrone neki detalji, davno zaboravljeni. Bioskop iz mog sna ne radi već četvrt veka, a i desetak godina pre nego što su pokretne slike zauvek zamrle na velikom belom platnu, i za ulazak i za izlazak publike koristio se samo prednji,…

  • Dežurna čula

    Nada za Nikolu

    Sirene za vazdušnu uzbunu zavijaju i danju i noću, nebo nad Srbijom sivo je i tmurno, ljudi su uplašeni i  tužni. Pa, ipak, život u svoj svojoj nesavršenosti ide dalje, donoseći, uprkos bombama, i mnogo razloga za sreću i radost. Tako je i Nikolino rođenje, jednog aprilskog dana u sred bombardovanja, ispunilo srca njegovih roditelja Marijane i Nenada ponosom i neizmenom srećom. Radost je pomutila dijagnoza lekara da Nikola ima tešku urođenu manu kičme i oštećenje kičmene moždine. Prvi put je operisan devetog dana po rođenju, i od tada počinje njihova zajednička borba. Uprkos naporima lekara, Nikola je detinjstvo proveo u invalidskim kolicima. Nikada nije potrčao sa svojim drugarima, šutnuo…

  • Nešto sasvim lično

    Neke se tuge nikada ne prebole

    Pod velikim trpezarijskim stolom, šćućureni između stolica, ređamo kocke, gradeći stari Majdanpek. Ja, petogodišnja mezimica Sporićevih i Anđelkovićevih, i moj deda Mile, koji se sa skoro dva mestra visine, jedva smestio ispod stola. Slika druga. Za istim tim masivnim, četvrtastim stolom deda i ja igramo tablić. I kad su mi karte očajne, a ja suviše mala da shvatim da nije tragično izgubiti, deda se napravi nevešt i veselo kaže: „Zanka, opet si pobedila.“ I tako ređaju se slike u mom sećanju…svakog dana zajedno čitamo „Večernje novosti“, omiljene dedine novine, letim nebu pod oblake dok me deda ljulja u obližnjem vrtiću preko puta zgrade, vezice prvih crvenih trešanja koje mi je…