• Nešto sasvim lično

    U Jugoslaviji beše i Goli otok, zar ne?

    Jugonostalgičari su zaćutali, prošao je 29. novembar. Ja sam od onih koji kažu “Hvala Bogu“. Živela sam u toj, velikoj Jugi, od Vardara do Triglava, u sklepanoj državi sa 22 miliona ljudi, bezbroj nacija i tri vere. Imali smo more, planine i jezera, radničko samoupravljanje, Tita i Kardelja. Imali smo i GOLI OTOK, to sadašnje generacije ne pamte a moja se trudi da zaboravi. Ko nije bio za istorijsko Titovo „ne“ Staljinu, morao je tamo da završi, po hitnom postupku i bez prava žalbe. Tako je i moj otac, potpukovnik sa 38 godina, profesor na Vojnoj akademiji u Zagrebu, početkom 1949. osvanuo na ostrvu kamenja. Njegova priča je kratka i…

  • Treperenje duše

    “Rana koja se krije, sporo i teško zaceljuje”

    Uvek kad sretnem porodicu u kojoj ima dece sa posebnim potrebama osetim snažnu empatiju i dugo me muči pitanje kako ti ljudi žive. Nedavno sam, na jednoj slavi, zapazila lepog crnomanjastog mladića po čijim se pokretima i ponašanju, a ne toliko izgledu, primećivalo da je drugačiji. Pored njega sedela je lepa i nasmejana mlada žena, a sa druge strane, naočit crn muškarac. Sticajem okolnosti, gosti su počeli da pričaju o njima. Imaju tri sina, dva su studenti a ovaj srednji je rođen kao autističan. Slutila sam tešku priču pa sam se, poznajući njihove kumove, kasnije raspitala. Tako sam saznala da lepa mlada žena nije njihova majka, već žena njihovog oca.…