Dežurna čula

Beše nekada Dan rudara

Dan rudara bio je jedan od najvećih praznika mog detinjstva. Svečarska atmosfera osećala se danima u gradu. Ulice su prane svakodnevno, sadili su se novi cvetni zasadi, uređivali travnjaci, farbali rukohvati mostova na Peku, popravljale drvene klupe u parku, postavljale nove kante za otpatke.

Dok su odrasli pričali o novinama u rudniku, rekordnim iskopinama rude i najboljima među njima koji će te godine biti nagrađeni, mi, deca, radovali smo se šestoavgustovskom koncertu koji je okupljao najveća imena jugoslovenske scene.

U grad bakra rado su dolazili i pevači izvorne muzike, pop zvezde, rok muzičari, komičari, i to tokom čitave godine, ne samo za Dan rudara, ali su koncerti baš tada imali neku posebnu draž.

Dan ranije već bismo zaposeli tribine na gradskom stadionu. Stare novine, preko njih sunđeri za sedenje, asure, dotrajala ćebad. Pa, ko koliko mesta može da sačuva, 3 – 4 najviše. Dobro snabdeveni sendvičima, grickalicama i sokovima, igrali bismo karte satima, odlučni u nameri da sačuvamo pozicije odakle se bina najbolje vidi. Odlazili bi kući samo da prespavamo i već se u cik zore vraćali na “stražu”.

Uživali smo gledajući kako se montira bina, ozvučenje, rasveta, “bekstejdž”. Za grad koji je u to vreme hranio pola Jugoslavije moralo je da bude sve najbolje.

Koncertu bi prethodila fudbalska utakmica između domaćeg Rudarskog fudbalskog kluba Majdanpek i nekog od klubova iz najelitnijeg ranga takmičenja. U to vreme nije bilo ništa čudno da “rudari” u karakterističnim zeleno-crnim dresovima pariraju i preskupim fudbalerima Zvezde, Partizana, OFK Beograda, Radničkog…

Dan rudara 1986, foto: Muzej Majdanpek

Broj stanovnika gradića na Peku te večeri bio bi udvostručen. Iz pravca autobuske stanice ka stadionu pod Staricom kretala se reka ljudi. Milicioneri su uspostavljali red, a prilaz automobilima nije bio dozvoljen. Prodavci kokica, kikirikija, sladoleda i sokova morali su da se povuku, za njih nije bilo mesta.

Ne stadion, grad je bio mali za sve one koji su želeli da proslave Dan rudara. Činilo se tada da duh zajedništva i solidarnosti ne može ništa da naruši.

foto: Muzej Majdanpek

Zajedno su svi u glas pevali uz Lepu Lukić, Usniju Redžepovu, Tozovca…, smejali se šalama Mije i Čkalje, imitacijama Ljube Stepanovića. Bilo je to bezbrižno vreme.

Usnija Redžepova, foto: Muzej Majdanpek

Svečarske atmosfere ima i dalje, ali ne u toj meri kao nekada. Da se prošlost ne zaboravi brine Udruženja za Majdanpek koje svakog 6.avgusta priređuje izložbu fotografija i dokumenata iz starog Majdanpeka.

Ponosna sam što se na svakoj postavci nađu i naše porodične fotografije. Pre pet godina uslikala sam Filipa na izložbi ispod slike iz 1946.godine na kojoj se sa prijateljima nalazi njegova, tada dvadesetogodišnja prababa Cveta Sporić, rođena Veličan.

Ne sećam se kada su proslave postale skromnije, gotovo neprimetne. Poslednjih godina sve se svelo na vatromet i koncert na gradskom trgu. Tako će biti i večeras, ali vam neću reći ko nastupa, jer bi to bilo ruganje svim rudarima koji su ponosno gradili Majdanpek, Srbiju i Jugoslaviju. Neka se stide oni koji su to zaslužili…

Slava rudarima! Srećno!

Film povodom 20 godina Rudnika bakra Majdanpek, produkcija “Štampa, radio, film” Bor

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

3 Comments

  • Petar

    Da baš je tako bilo do 1993 ili 95
    Pre neku godinu svečanost za dan rudara je održana u Donjem Milanovacu.
    Sramota za tadašnjeg organizacija proslave.
    Jednostavno je ponizio nas majdanpecane.

  • Negoslava

    Po drugi put čitam Dejanov Sjaj pa mi ova tvoja priča nekako još teže pada. Zbog tuge koje ova tvoja i njegova malo duža priča, dovoljna da stane u roman, izazivaju.

  • Suzana Stamenković

    Sve se menja, ali nisu sve promene dobre.A nekako sgodinama ide i nostalgija za nekim davnim vremenima…Hvala ti što čitaš i podržavaš <3

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *