Nešto sasvim lično

Biblioteke se ne prave, one rastu

Filip i ja smo više od sat vremena proveli u knjižari tražeći knjigu koja mu je prošle nedelje zapela za oko. Našli bismo je za čas da je znao bar nešto o njoj, neku reč iz naslova, ime pisca…Jedina polazna tačka bile su nam plave korice, dugačak naslov i da je bolnica stecište dogodovština glavnih junaka, družine dečaka.

Uz sav trud prodavca, knjigu nismo našli, ali je Filip zadovoljno izmarširao iz “Kaligrafa” noseći u ruci štivo za tek stasale tinejdžere “Baka gangster” Dejvida Valijamsa.
Korice su crvene, naslov nije dugačak i radnja se ne dešava u bolnici…Nije ni važno.

Ne bih ovo ni spominjala da Filip nije prvi put krenuo u knjižaru da odabere knjigu za sebe. Obično samo pravi društvo starijem bratu koji je, sve mi se čini, rođen s neutoljivom glađu da što više pročita, što više sazna.

Pokušavali smo na sve načine da mlađe dete zainteresujemo za čitanje, ali to baš i nije davalo rezultate. Mali zvrk nije imao strpljenja ni da sasluša priče koje sam mu, glumeći veštice, princeze, gusare, prasiće, uporno pričala.

Sećam se, trebalo je da u drugom razredu sastavi spisak pet omiljenih knjiga. Povadila sam iz polica gomilu naslova. Neke je oduševljeno prepoznao kao kniige koje su imali u vrtiću. To što one tužne i nečitane zvrje u njegovoj sobi, nikom ništa…Tada je odabrao nekoliko, sa bogatim ilustracijama, koje je želeo da pročita.
Često govorim kako je Aleksandar naučio da čita sa dve godine, dok je Filip tek u drugom razredu otkrio magiju slova…

Oduševljenje ga nije dugo držalo. Muka je počela prelaskom u peti razred i obavezom čitanja lektire. Sve je činio samo da izvrda, gledao je filmove snimljene po delima, tražio po internetu detalje, slušao prepričavanja drugara.

Jedva smo ga prošlog leta ubedili da na more ponese “Hajduke”. Svideli su mu se odmah. Smejao se glasno dok je čitao i stalno nam pričao smešne detalje.
Ovog leta je broj pročitanih knjiga udvostručio. Za nas neverovatno.

Počeo je da se interesuje za Politikin zabavnik, stripove, romane koje kupuje stariji brat… A sada i prva kupljena knjiga! Ako ga tek probuđena strast prema pisanoj reči ne napusti imaće dovoljno vremena da nadoknadi ono što je propustio, da napravi svoju biblioteku, kao i da među knjigama kupovanim godinama pronađe one koje mu se sviđaju.

Aleksandar je potpuno drugačiji. Njegova prva knjiga bila je “The golden picture dictionary”, koju je s posvetom dobio na dan rođenja. Neću ni da spominjem da engleski govori kao maternji. A tek da su mu moji tada poklonili atomsku fiziku…

Obožavao je da mu čitam, pričam, glumatam…Sa dve godine je znao slova, sa tri već i da piše na engleskom. Bio je opčinjen najpre kosmosom, potom Egiptom i Starom Grčkom, mitovima, legendama, istorijom, junacima. Onda je na red došao neprokosnoveni Hari Poter, pa milion knjiga Roberta Džordana, Džordža Martina, Dena Simonsa, Nelsona de Mila…Najnovija opsesija je “Saga o Vešcu” Andžeja Sapkovskog.

Sajmovi knjiga se ne propuštaju, a u tržnim centrima nakon radnji sa kompjuterskom opremom najzanimljivije su knjižare.

Aleksandar i Filip ispred knjižare

Otkako je stariji brat postao njegov idol, posebno otkad je krenuo na studije, Filip nastoji da bude kao on. Interesuje ge sve što Aleksandar radi, šta uči na fakultetu, koje kompjuterske igrice igre, kakve stripove voli, koje knjige čita. Tako da smo na kraju stigli i do knjige.

Šta god da je uticalo na Filipovu želju da se prepusti užitku čitanja, dobro je. Važno je da je počelo…A, inače, Dejvid Valijams ima još gomilu knjiga koje bi se Filipu svidele, tu su i avanture deke, tetke i ostalih…

citat: “Biblioteke se ne prave, one rastu.” – Agustin Birel

fotografija: pinterest

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

8 Comments

  • Suzana Stamenković

    Čini mi se da sam prvih 25 godina života gutala knjige, kasnije sam zbog milion drugih obaveza malo posustala. Stariji sin obožava da čita, ali je muka bila naterati mlađeg 🙂 Hvala ti na komentaru 🙂 !

  • Marija B

    Baš lep prikaz koliko se braća mogu razlikovati. Sa mojom sestromi sa mnom je isto. Ja toliko volim da čitam i kupujem knjige, dok je ona pročitala samo nekoliko. I to one koje je morala zbog škole. Drago mi je da je i mlađi sin podlegao čarima čitanja. 🙂

    Ja volim da čitam, pa sam otvorila i blog o knjigama – Libromanija. 🙂

  • Suzana Stamenković

    Ljudi se menjaju, pa će možda jednog dana tvoja sestra da shvati šta propušta. Otkriću ti jedan trik koji oprobano uspeva, kupuj joj knjige u svakoj prilici, biće joj blam da ih ne pročita 🙂
    Oduševljava me kad mladi kupuju knjige i čitaju, jer mnoge ništa osim računara ne interesuje.
    Otkrila sam tvoj blog i dopao mi se 🙂 Samo napred!

  • Skitarnik

    Mislim da ni meni, da sam klinka u današnje vreme, ne bi knjige privlačile pažnju. Kako kad svašta zanimljivo ima na internetu. U ono moje vreme, kada toga nije bilo, čitala sam jer je to bio jedini način da se prekrati vreme. P.S. Da bi deca čitala, oduzeti im internet ili ga ograničiti na minimalac. Provereno deluje!

  • Suzana Stamenković

    Što se tiče interneta, potpuno si u pravu, nema čega nema. Kod nas je ograničen odavno 🙂

  • Dejan Videnovic

    Secam se osnovne skole i citalackih znacki koje sam skupljao, dnevnika koje je bilo obavezno voditi sa svim onim ilustacijama, bilo crtane ili lepljene.
    Isto tako, secam se i sestre koju pisana rec nije interesovala.
    Nekih 20 i kusur godina kasnije, ja sa tehnickom strukom i maloj ali meni vrednoj zbirci knjiga koju posedujem, i sestra sa masterom engleskog jezika i knjizevnosti i ovlasceni prevodioc od strane Ministarstva pravde i 5 puta vecom zbirkom domace i strane literature.
    Hmmm…zivot pise romane 🙂

  • Suzana Stamenković

    U pravu si 🙂 U životu se ne može ništa predvideti, zacrtati, isplanirati. Možda je u tome i sva njegova lepota.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *