Nešto sasvim lično

Ponekad je glupavo, čudno, smešno, tužno, neozbiljno, uvrnuto, ali je samo i jedino – naše.

  • Nešto sasvim lično

    Iz starih albuma

    Uvek ponosno ističem odakle sam i da su moji preci, s obe strane, starosedeoci Majdanpeka. Detinjstvo kraj Peka, bezbrižne dane u ulici opojnog mirisa lipe u kojoj sam odrastala, sve blagodeti malog, mirnog grada gde se svi poznaju,  ne bih menjala ni za šta na svetu. Otišla sam iz grada nakon osnovne škole, ali me koreni vežu, tamo su moji roditelji, rodbina, prijatelji. Prepričavam često kako moj otac kao argument za ostanak u Majdanpeku poteže i to što seni naših predaka počivaju na starom gradskom groblju. Pre nekoliko godina neko je na fejsbuku pokrenuo grupu „Bilo jednom u Majdanpeku“. Bila sam oduševljena, fanatično sam čeprkala po starim porodičnim fotografijama tražeći…

  • Nešto sasvim lično

    Da ti kažem šta mi je

    Mada sebe i dalje smatram devojčicom, podaci u mojoj ličnoj karti kazuju da sam pregurala već dva punoletstva, a i još mi nešto godina za kusur ostaje. Nemam sedih u kosi da to i dokažem, ali mi se oko očiju polako nazire tanana mreža bora. Postajem svesna da sam duboko zagazila u zrele godine kada počnem da se prisećam i da prepričavam događaje od pre nekoliko decenija. Znam da bolest za godine ne bira, ali mnogi moji vršnjaci imaju neke tegobe, zdravstvene probleme, nasledne ili bolesti modernog doba. Ja, za sada, na svu sreću, ne. To, naravno, ne znači da mi je sve potaman i da se nikada ni na…

  • Nešto sasvim lično

    Slažem slagalicu svog života

    Za nekog ko je ceo svoj radni vek proveo u redakciji, žonglirajući s vremenom, rokovima, sagovornicama, temama, izazovima, pisanje je nešto što je utkano u svaku poru, svaku misao. Opsednutost vestima, ljudima i događajima jednostavno te ne napušta. Svesno sam napustila redakciju i tek tada shvatila da život postoji i van televizije. I dalje sam panično menjala kanale, proveravala agencije i vesti na netu, osluškivala šta čaršija priča...Novinarstvo kao virus ostaje u tebi, čak i kada ne želiš da više bude deo tvog bića. Ideja da pokrenemo blog tinjala je u Slađi i meni čitavo prošlo leto. Mislim da sam tada prvi put ozbiljno počela da čitam blogove koje sam…

  • Nešto sasvim lično

    Godina prođe

    Kako su krhki naši životi i kako je sve u njima relativno. I vreme, i događaji. Prošle jeseni u ovo vreme Slađa i ja smo sa Majom i Dacom proslavljale buđenje Novog jutra, našeg čeda koje smo lickale, mazile, ulepšavale do iznemoglosti. Koliko smo ponosa, nade, ljubavi i profesionalnog žara utkale u blog to samo mi znamo. Svaku napisanu reč vagale smo obe, brižljivo birale fotografije, dok je Maja brinula o tehničkim detaljima. Blog je od samog početka imao i svoju fejsbuk stranu, sa vedrim i optimističnim mislima. Bile smo iznenađene pažnjom koju je Novo jutro izazvalo, čitali su nas i oni koji nas vole i podržavaju, ali i oni…

  • Nešto sasvim lično

    Hari moje mladosti

    Knjaževac, Gurgusovačka kula, Festival kulture mladih Srbije, gužva. U publici mladi svih uzrasta koji svaku pesmu, svaki stih znaju od reči do reči, na ponekom licu suze…U meni damar ne prestaje.Kad zatvorim oči, ja sam na nekom drugom mestu, trećem, petom…mnogo ih je bilo tokom nekih davnih dana. Još ih u duši čuvam. Odrastala sam, sazrevala, volela, patila, radovala se, vrištala, smejala se, gradila život ciglu po ciglu,  uz pesme sarajevskog benda „Hari Mata Hari“. Ne, nisam njihov fan, jednostavno smo se našli na istoj talasnoj dužini. Prva sećanja na njihove pesme takođe me vezuju za Knjaževac. Sumorna internatska soba, jesen 1987.godine,  stari kasetofon i milion puta preslušavana kaseta,  lepljena…

  • Nešto sasvim lično

    Pitanja srca

    Davno sam zaboravila na stare leksikone  i spomenare koji sa mirišljavim pismima, razglednicama zaljubljenih parova i nekim požutelim slikama samuju u fiokama mog roditeljskog doma. Nadala sam se, imaću devojčicu pa ću joj jednog dana otkriti sve strepnje i nade moje mladosti, ali kako to samo život ume da zamrsi, dobila sam dva divna dečaka kojima je do nežnosti srca kao do lanjskog snega. U svet leksikona vratile su me ovih dana igre blogera čijoj grupi pripadam. Slučajno ili namerno meni, koja više verujem srcu nego razumu i od svega slažem emotivne kockice, pripao je set ljubavnih pitanja. Priznajem, mnoga su me uzdrmala iz korena. Mada do bola osećajna, nisam…

  • Nešto sasvim lično

    Moja lutka Marš

    Sa riđim pletenicama i pegicama na nosu, sa smeđim kovrdžama lli crnom punđom; u haljinici sa cvetovima, prugama, cvetićima; u narodnoj nošnji, venčanici ili sariju…Ana, Maša, Cica, Višnja, Goca, Džejn…Ne mogu ni da se setim svih lutaka koje su ulepšale moje detinjstvo. Svaka od nih imala je posebno mesto u mojoj sobi i u dečjoj mašti skockanu porodični istoriju i životnu priču. Neke su bile filmske zvezde, druge tajni agenti ili šampionke u umetničkom klizanju, a bilo je i onih koje su strpljivo čekale da ih pronađe princ i odvede u daleko kraljevstvo, za koje sam verovala da se prostire iza vrha Starice, planine na koju se pružao pogled s…

  • Nešto sasvim lično

    Zaboravljena bioskopska magija

    Otvaraju se velika, dvokrilna, staklena vrata i reka ljudi izlazi iz bioskopa…Budim se, a ta slika ostaje u mom sećanju i kad pod jutarnjim zracima sunca sa trepavica iščeznu i poslednji tragovi upravo odsanjanih snova. Prepliću se u njima i znani i neznani ljudi, poznati i nikad viđeni predeli, emocije svih boja, događaji odživljeni u prošlosti ili mašti. I dalje je pravo čudo kako iz najdubljih sećanja tek tako izrone neki detalji, davno zaboravljeni. Bioskop iz mog sna ne radi već četvrt veka, a i desetak godina pre nego što su pokretne slike zauvek zamrle na velikom belom platnu, i za ulazak i za izlazak publike koristio se samo prednji,…

  • Nešto sasvim lično

    Na kojoj zvezdi snevaš?

    Koliko samo puta na dan pomislim „Pitaću Slađu…“, ili se uhvatim za telefon u želji da joj nešto ispričam, da sa njom nešto podelim, da me posavetuje, ohrabri, uteši, kao što je to činila u bezbroj prilika ranije. I kad se trudim da ne razmišljam, jer su rane još sveže i bolne, nema dana da u mislima sa njom ne razgovaram. Bar na tren. Zna ona čime je ispunjeno moje vreme, šta me raduje, a šta tišti, za čim uzdišem, čemu prkosim… Ja sam ta koja ne zna na kojoj se zvezdi skrasila njena duša i koliko ta zlatna prašina kojom nas, kad je vedra noć, sa svoje zvezde posipa,…

  • Nešto sasvim lično

    Crveno, volim te crveno

    Kada bi moji prijatelji morali da me opišu jednom bojom, sigurna sam da bi se složili da je to crvena. Ponekad pomislim da je to boja moje aure, mada se u te stvari uopšte ne razumem. Oni koji se time bave kažu da je energetsko polje koje nas okružuje otisak naše duše, skica ličnog potencijala. Odražava životnu snagu i zdravlje, raspoloženje, osećanja, misli. Tako sam ja sasvim laički i proizvoljno zaključila da je moja aura crvena i nikako drugačije, mada to možda u svetu astro…čega već, znači nešto potpuno drugo. U radnji prepunoj svega i svačega uhvatiću se prvo za neku crvenu stvar, u izlogu mi za oko uvek zapadnu…