Nešto sasvim lično

Ponekad je glupavo, čudno, smešno, tužno, neozbiljno, uvrnuto, ali je samo i jedino – naše.

  • Nešto sasvim lično

    Uspomene iz porodičnog “tristaća”

    Iz sećanja, kao najdublje škrinje, često izviru davno memorisane uspomene na koje smo i zaboravili. Bljesnu ponekad pred očima, probude ih mirisi ili note, dozovu ih snovi ili slučajno izgovorene reči. Tako sam pre neki dan, odgovarajući mojim virtuelnim prijateljicama Blaženki, Majskoj i Negoslavi na komentare o lekovitom uticaju muzike na zdravlje, zakoračila u sećanja stara više od trideset godina. U neka davna, bezbrižna vremena. Ili su, bar meni, izgledala tako. Nijedno putovanje sa roditeljima, koliko god kratko bilo, nije moglo da se zamisli bez pesme. Retko kad je to bila muzika sa radija ili nasnimljenih kaseta. Repertoar smo birali sami u zavisnosti od raspoloženja. Naš stari „tristać“, kao bela…

  • Nešto sasvim lično

    Vatromet emocija

    Već treći put za nešto više od godinu dana plačem u zaječarskom pozorištu, ne uspevajući da zadržim emocije. Puštam da mi tople suze klize niz obraze. Prethodna dva puta, prošle godine na Božić, najpre u januaru na pravoslavni, a potom u decembru na katolički, ganula me je ista pesma. Dok sam na početku godine, udobno zavaljenu u fotelju u trećem redu, zajedno sa Slađom i još trista ljudi u sali, pevušila uz Biljanu Krstić „Jovano, Jovanke“, bila sam savršeno srećna. Međutim, život nas često stavlja na probu, testirajući našu odlučnost, hrabrost, snagu i spremnost da i u najstresnijim situacijama sačuvamo duh i um. Život nije uvek mirno more, već stalna…

  • Nešto sasvim lično

    Praznovanje pravih vrednosti

    Aprilsko sunce upeklo kao junsko, miris tek probuđene prirode, žubor hladne rečice koja se iskrada iz Rajkove pećine, graja naših dečaka koji bi istovremeno i da pecaju i da igraju fudbal… Toliko divnih doživljaja, davno nasumice skrajnutih zbog velikih stvari kojima robujemo svakog dana, odjednom vaskrslih baš na praznik. Na Vaskrs. Svemu su kumovali naši kumovi, Tereza i Igor. Isplanirali su da praznik provedemo u prirodi, kao nekada, veselo čavrljajući uz roštilj, badminton, tablić. Za avanturu u prirodi bili su potpuno spremni, za razliku od nas koji smo zaboravili kako izgleda provesti ceo dan na čistom vazduhu. U nekoliko cegera bilo je spakovano sve što nam je bilo potrebno, od…

  • Nešto sasvim lično

    Vreme je za kafu

    Lagano ispijam popodnevnu kafu. Običnu, crnu, slađu, s malo mleka. Gustiram je čitav sat, lagano, dok listam ženski časopis. Premeštam šoljicu iz jedne u drugu ruku dok okrećem stranice, gledam fotografije, pročitam po koji pasus. Misli mi se iznova vraćaju na kafu. Nisam zavisnik, mogu da je se odreknem u bilo kom trenutku, ali za mene je uživanje u kafi mnogo više od pukog ispijanja tople, ili hladne, crne tekućine. Više je deo intime, nego svakodnevna rutina, i  zato mi je važnije sa kim delim svoju privatnost  od toga gde i kakvu kafu pijem. fototgrafija: twitter.com Najčešće kafenišem sa drugaricama. Priča sama ide. Od najbezazlenijih zapažanja stvari koje nas okružuju, do…

  • Nešto sasvim lično

    Žute ruže rođendanske

    Povoda za izlaske, druženje, smeh, uvek je bilo. Svaki događaj koji je budio nadu, radost, sreću, bilo emotivne, lične, profesionalne prirode, bio je dovoljan za malu proslavu. Nekada i nije bilo posebnog razloga, jednostavno volele smo što smo zajedno, što se družimo, kapiramo…Slađa, Daca, Jelena, ja…Slavile smo život. Ni slutile nismo kako život često visi o tananoj niti… Da se ta nit nije prekinula danas bismo slavile Slađin 55.rođendan. Okupile bismo se u nekom od njenih omiljenih restorana, vedre i raspoložene da sa pesmom dočekamo fajront. O, poklona bi bilo na pretek. Sve ono što smo kradom proteklih meseci osluškivale da joj se dopada ili primetile da joj je zapalo…

  • Nešto sasvim lično

    Stigosmo do punoletstva

    Moja beba više nije maleni smotuljak ljubavi i nežnosti koji glasno negoduje kad ga iz naručja spustim u kolevku ili kad bočica mleka nije spremna na tačno svaka dva sata. To više nije ni onaj mališan koji sa dve godine i dalje nosi pampers pelene i odbija da sedi na noši u obliku fotelje, ali zato ume da čita i objašnjava mi da mehurići sapunice, koje obožava da pravi, sa naše terase odlaze u Bugarsku. Ljuti gusar sa iscrtanim brkovima i prugastom majicom, sa završne priredbe u vrtiću, mali je još samo na starim fotografijama, kao i nasmejani osnovac koji ponosno pozira kraj svog učitelja. Nije više ni dečkić koji…

  • Gosti na blogu,  Nešto sasvim lično

    Čiji sam ja sad mali?

    “Gde si mali?” Kad sam stvarno bio mali, baš sam želeo da budem veliki. Kad sam porastao, ego mi nije dao da dozvolim da nekome budem mali. Samo njoj. Od prvog, do poslednjeg razgovora. Da sam bar znao da će biti poslednji. Za nju sam uvek bio mali. U toj reči – stotine slojeva prepoznavanja, sličnosti i obostranog poštovanja. Ništa ili bar ništa dobro nisam znao o njoj kada sam je prvi put video. Ako i imam neki talenat – to je onaj da shvatim ko zna. I znao sam da se u jednom njenom pogledu, iza tog oblaka visokonikotinskog dima, krije sve što čovek treba da zna o novinarstvu.…

  • Nešto sasvim lično

    Prijatelji vredniji od zlata

    Na reci kraj koje sam odrasla uvek je bilo pustolova koji su drvenim posudama ispirali tečni aluvijum, prebirajući po njemu sićušna zrnca zlata. Zlatnosni Pek odavno nije izdašan, tako da su samo retki srećnici uspevali da speru malo zlatnog bogatstva. Ovaj stari način ispiranja zlata oduvek me asocira na potragu za prijateljima. Mnogi ljudi dolaze i odlaze iz našeg života. Za nekima tugujemo, druge i ne registrujemo. Nekima se više ni imena ne sećamo, dok su oni najvažniji postali neraskidivi deo našeg bića. U situ života, kao s mukom pronađeno zlatno grumenje, ostaju pravi prijatelji, važniji od bilo kog materijalnog bogatstva. Ne znam kako vi, ali ja svoje prave prijatelje…

  • Nešto sasvim lično

    Srešćemo se opet, draga moja!

    Moje Slađe više nema…Sunce izlazi i zalazi, sati prolaze, pretapajući se u dane, a ja i dalje čekam da se desi neko čudo, da se probudim iz košmara koji već dugo traje, da o zid bacim čašu i razbijem maler…Svejedno, krhotine ostaju. Bila je hrabra, prkosna, nepokolebljiva.  Veliko srce i meka duša u čvrstom oklopu oštrine i surove iskrenosti. Uvek je govorila istinu, koliko god bolna bila, bez ulepšavanja i uvijanja. Bila je spremna ruku u vatru da stavi za one koje je volela i da bez oklevanja pokaže prezir prema licemerima. Sa njom si uvek znao na čemu si. Mudra i realna, uvek je u profesionalnom svetu bila korak…

  • Nešto sasvim lično

    Priroda samo na ekranu

    „Imamo malo jagnje. Koje ćeš ima da mu daš?“, uzbuđenim glasom preko telefona baka pita mog mlađeg sina. On izgovara nešto na engleskom što ona nije dobro ni čula, a kamoli zapamtila. I tu je i početak i kraj njegovog interesovanje za sve što ima veze sa selom, prirodom, domaćim životinjama. Možda bih na to i zaboravila da danas nisam videla emisiju „Deca prirode“ snimljenu u Norveškoj. Osnovci sa svojim roditeljima provode nedelju dana u neobičnom kampu, bez telefona i računara, igrajući se na snegu i vodeći računa o domaćim životinjama. Ponovo postaju veseli mališani, a ne programirani zombiji koji ne mogu ni trenutak da zamisle bez smart uređaja. Mnogi…