Treperenje duše

Ipak poželim neko pismo

Kada su iščezla ljubavna pisma? Kada su nestala iz običnog života i postala samo deo slatkog sećanja za one koji su imali tu sreću da vole i budu voljeni u neko drugačije, mnogo naivnije i romantičnije vreme?

Ljubavna pisma još postoje samo u knjigama i u filmovima, i tek ponekad na forumima na netu. Sms ili mail, bez obzira na jačinu osećanja ili broj najšašavijih reči koje zaljubljeni razmenjuju, ne mogu da zamene rukom ispisane redove po diktatu srca, koji svaki put bude nežnost i iznova opijaju čula.

Čak i kada emocije utihnu i davna ljubav bude samo deo naše sentimentalne istorije, stara pisma miluju dušu.

Obožavala sam ljubavna pisma. I da pišem, i da čitam. Tokom srednjoškolskih i studentskih dana napisala sam ih i poslala na stotine. I to samo jednoj osobi.

U njih sam utkala toliko emocija da mi se čini da ni sada, skoro četvrt veka kasnije, ne bih mogla nekome da napišem nekoliko ljubavnih rečenica, jer sam sve što sam mislila, želela, osećala, tada prenela na papir. Bile su to bujice osećanja, koje su samo izvirale i nadolazile u talasima, preteći da me potope.

Pisanje je za mene bio pravi ritual. Pažljivo sam birala boju, dezen, sliku, pa čak i miris  pisama, vodeći računa da ne pošaljem dva puta za redom koverat iste boje. Onda bih tekst prvo pisala tehničkom olovkom u bloku, a nakon ispravljanja grešaka i korigovanjem delova koji mi se baš i nisu dopali, penkalom prepisivala  na ružičaste, žute ili crvene listove.

ljubavne-koverte

Ljubavna pisma – dašak nostalgije         fotografija: thegiftemporium.co.uk

Mnoge od tih „nacrta“ sačuvala sam zajedno sa odgovorima, koji su bili podjednako emotivni i strasni kao i moja pisma. Od njih bi se mogao napisati roman…

Bilo je lepo čitati ih stalno iznova, iako sam znala svaku reč napamet. Teško je onima koji nikada nisu doživeli takvu čaroliju objasniti koliko radosti, nade, ljubavi i ushićenja pismo sa sobom nosi, pružajući užitak i onome ko piše i onome ko pismo čita.

Godinama prebiranja po najskrivenijim odajama duše i besomučnom osluškivanju damara zbog kojih mi san nije dolazio na oči, platila sam danak. Nakon te ljubavi ostala sam dugo emotivno prazna. I kada su se osećanja vratila, više nikada nisam umela da napišem ljubavno pismo. Ili, nisam htela…

Nije ni važno. Zahvaljujući pismima moj unutrašnji život bio je bogatiji, emocije nisam držala pod ključem, ljubav mi je bila uzvraćena.

Da li bi mi i sms to dočarao? Sumnjam.

IZVOR FOTOGRAFIJE: www.travelfreak.com

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

4 Comments

  • Marina Majska

    Hvala ti što si napisala ovaj tekst. Ja sam jedna od onih koja je pisala pisma, volela taj ritual sastavljanja, slanja, iščekivanja. Bilo je ljubavnih, ali i prijateljskih pisama, i većinu i danas čuvam. Elektronska pisma to ne mogu da nadomeste.

  • Suzana Stamenković

    Počela sam da tragam za ljudima sa kojima sam se dopisivala u osnovnoj i srednjoj školi, bilo ih iz svih bivših jugoslovenskih republika. Sećam se Mladena iz Bijeljine, Slavice iz Vranja, Suzane iz Prištine…Nisam sačuvala njihova pisma. Ljubavna jesam, i ne samo iz sentimentalnih razloga. Hvala ti na podršci

  • Negoslava

    Kažu da im je mobilni telefon olakšao da kažu “volim te”. Neki stariji žale što ga nije bilo i u njihovo vreme.
    A nekako… čini mi se, generacije su osakaćene… tim nedostatkom emocija. Danas je sve instant, al valjda nekome godi i to.

  • Suzana Stamenković

    Koliko god da sam zavisna od mobilnog telefona, a jesam, nikada neću moći da shvatim ove današnje klince koji veze i započinju i završavaju porukama. Otuđili smo se. Nekako je ranije bilo više romantike, sanjarenja..

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *