Nešto sasvim lično

Potera za sinom

Dođe moja majka jednog dana sa posla kući a tamo moler na merdevinama (krečio je stan) nonšalantno kaže: „Gospođo, zvali su iz škole, kažu da vaš sin nije došao, nisam baš najbolje razumeo“. I ‘ladno nastavi da radi.

Majka se izbezumi i kako je ušla tako istrči na vrata kao da je đavoli ganjaju. Desi se da moj otac tog trenutka ulazi u zgradu i njih dvoje se maltene sudare. „Šta je bilo, maco?“ ( tako je zvao) a ona ni abera. Okrene se i on i potrči za njom.

Tako su ljudi zabezeknuto gledali ženu koja trči ( i pridržava periku da ne padne sa glave) i muškarca koji viče „maco stani, sačekaj, maco šta ti je…“ Ko zna šta su komentarisali i mislili, verovatno da je u pitanju ljubavna svađa. Sreća da je škola bila na nekih 300 metara od stana.

Majka je sva znojava utrčala u školu. Prva na koju je naletela bila je tetkica (tako smo nekada zvali čistačice). „Jeste li videli mog Branka?“, pita je. Jesam, eno ga u učionici, imaju geografiju.

Sledi scena koju nikada neću zaboraviti. Ulazi na čas moja majka ( blizanci smo) i viče „Gde je moj Branko?“. Ni ko je, ni dobar dan. Branko ( išao je u 7. razred) ustaje a nastavnica geografije kapira da nešto mnogo nije u redu i samo kaže „Branko izađi sa mamom“.

Tako je nekada bilo. Ispostavilo se da je još pre početka nastave, u takozvanom produženom boravku koji je bio u školi moj brat sa još par drugara „trknuo“ do fakulteta preko puta da poskidaju pribadače sa oglasne table jer su im za neku igru trebale. Nije ih bilo možda pet minuta a škola je odmah zvala roditelje da prijavi nestanak deteta.

Često smo se kasnije u porodici prisećali ovog incidenta i slatko smejali, zamišljajući kako je mama pridržavala periku a tata jurio za njom. Mama je priznala da mene nije ni primetila u učionici što joj dugo nisam oprostila. Uvek je u meni tinjao neki osećaj da više voli brata i da zbog mene ne bi bila toliko zabrinuta. Sve dok i sama nisam postala majka.

Dvadesetak godina kasnije, moj brat otišao je sa dvoje dece i ženom u Kanadu. Jednog jutra ćerka nije otišla u školu jer joj nije bilo dobro a njega su odmah, pet minuta nakon početka nastave, zvali na posao da ga o tome obaveste. Jer, nije se pojavila u školi. Srećom, on je to znao.

Gde se i zašto u međuvremenu ovakva briga o deci u Srbiji izgubila? Kada su prestali da zovu roditelje? Ko je zakazao?

Sećam se razgovora sa bivšom koleginicom ( pre 15 godina) koja je počela honorarno da predaje u školi. “Prvog dana, priča ona, zazvoni zvono, ja uzmem dnevnik pod ruku i krenem na čas. Svi odmah na mene, kuda sam krenula. Pa na čas, kažem ja. Polako, popij kafu, na čas se kreće za 10 – 15 minuta”. Tako sam prvog dana naučila da ne smem da poštujem decu jer mi kolege ne dozvoljavaju. I nisam smela da se suprotstavim.” Nije dugo izdržala u školi. Nije mogla da se uklopi u tu “bašmebriga” atmosferu.

Hiljadu pitanja a nijedan pravi odgovor. Imate li ga vi?

IZVOR FOTOGRAFIJE : kurir-info.rs

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *