Gosti na blogu,  Nešto sasvim lično

Miris šumskih jagoda

Sa baba Nedeljom sam se srela samo jednom. Bila sam dete i sada mi je žao što joj nisam, tom prvom i poslednjom prilikom, rekla da miris šumskih jagoda koje mi je nabrala, neću zaboraviti dok sam živa, iako ih od tada nisam više nikada omirisala. Gledaću da tako i ostane da ne pokvarim taj doživljaj iz detinjstva.

Ljubav prema putovanjima sam nasledila od oca. Bio je profesionalni fotograf i dok nisam krenula u školu bila sam njegov verni pratilac, a i kasnije izvesno vreme verni saputnik pa i asistent. Nije mi smetalo ponekad dugo hodanje ili vožnja i spavanje u kolima ako smo daleko od kuće.

Ipak, taj odlazak na Staru planinu bio je sasvim privatan. Išli smo sa rođakom na pojatu  gde su njegovi roditelji čuvali stada ovaca, a trebalo je da prisustvujemo prvoj kosidbi trave u godini, što predstavlja pravu malu svetkovinu. Biće i fotografisanja, naravno, jer retki su bili događaji iz našeg privatnog života da ih moj otac nije zabeležio. Kao sto žene u tašnama nose karmin, tako je on uvek imao u torbi fotoaparat i nekoliko objektiva.  Krenuli smo čim je svanulo jer je bio dalek put pred nama do dela planine koji su zvali Smilovica. Tu se neko nekome nekada „smilovao“ maštala sam ja ali nisam bila daleko od istine jer su stari davali nazive delovima planine po nekom stvarnom događaju koji se tu zbio. Posle nekoliko sati hoda, kada sam već počela da sumnjam u rođaka da zna gde nas vodi, Smilovica mi se smilovala.

Odjednom se ukazao prizor kao iz Kišonove priče „Veleslika strica Morisa“ – tamo proplanak sa ovcama i šarplanincima, u pozadini šuma, ovde potok i čobani, gore sunce, ispod kuća, iz odžaka dim, a ispred kuće baba Nedelja! Čeka nas. Umorno i gladno dete će ona već pravo da odvede u kuću, da se okrepi. Naravno da mi niko nije rekao da je baba s najčudnijim imenom koje sam do tada čula, bila slepa. Naravno da ni ja to nisam otkrila dok je nisam unutra videla da me ne zagleda i na neki čudan način dodiruje tanjire, seče hleb i posluje oko pridošlice koju želi da ugosti. Jedva da sam uzela koji zalogaj jer su me pešačenje i vazduh potpuno iscrpli, a ulazak u toplu sobu s krevetom uverio da ću prvo da odremam, pa onda sve ostalo. Slama u dušeku i jastuku jedva da je zašuštala a ja sam već bila u dubokom snu.

Ono što me je vratilo u javu bio je neki čudan miris, tako je mirisao moj roze kalodont s kojim sam prala zube. Teško mi je bilo da otvorim oči a i bojala sam se nestaće mi miris koji mi je došao u snu, ali kada sam prevrnula san u javu, kraj glave mi je zašuštala novinska hartija i na njoj minijaturne jagode. Baba Nedelja je čula da sam se probudila, pa mi je rekla da je te šumske jagode nabrala dok sam spavala – da me obraduje! Osim obradovana bila sam i zbunjena, kako je našla jagode u šumi kad ne vidi. Pa vrlo lako, kao i sve poslove koje sam videla da obavlja po kući.

Pojela sam te slatke male, tako mirišljave plodove, a onda sam na ivici kreveta ugledala garderobu koja me je čekala za fotografisanje. Moj otac je voleo da se uklapam u ambijent pa sam ja uskoro bila u jeleku, lanenoj suknji i vezenoj pregači. Izašla sam na livadu i usledio je serijal fotografija: čobanica okreće jagnje na ražnju, čobanica i tri starine, čobanica pomaže oko postavljanja trpeze na livadi…  Posle se prionulo na skidanje mesa sa ražnja, a fotoaparat je odložen……

Mirisalo je oko mene meso s ražnja, mladi luk, sir, sveža pogača, rakija, vino, a moj nos je tražio miris malih šumskih jagoda. Malo sam jela, a onda sam ostavila društvo u rimskoj pozi za obedovanje i pošla da u okolini nađem to voće koje u pitomom obliku ima drugačiji miris. Nisam ih pronašla do polaska, a baba Nedelja me je utešila da ih nema puno i da je i ona slučajno pronašla tih nekoliko koje mi je donela.

Sunce je nestalo s vidika, pa je to bio znak za naš polazak, jer mrak nije preporučljiv za povratak s planine. Tata, rođak i ja vratili smo se sada mnogo brže do sela gde je mama već bila spremna na moj detaljan opis „planinarenja“. Bila je iznenađena da sam sve sažela u tek nekoliko reči – „Baba Nedelja mi je nabrala šumske jagode!“

Prošlo je od tada mnogo godina, ali se miris detinjstva uvek vrati u sećanje kada u proleće vidim jagode. Jedem one obične, zazirem od onih ogromnih! Bojim se proizvešće ih genetičari jednog dana velike kao jabuke, a šale radi ubrizgaće im miris dinje, na primer. Kako god, ja sam svoju mirisnu opsesiju shvatila pre izvesnog vremena kada sam pročitala ovaj haiku:

„Nije toliko u cvetu, koliko u nosu: MIRIS“

Autor  teksta:  Darinka Mihajlović

Izvor fotografije:  nami-nami.blogspot.com

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail