Gosti na blogu

Povratak na Santorini, petnaesti deo

Ovde je dan ispunjen i bez ikakvog plana, jer je dovoljno samo da sediš i nešto će se već samo po sebi desiti.

Pijući kafu uživala sam u jutarnjem pogledu na prelepi deo Kaldere ukrašen načičkanim hotelima i de lux opremeljenim apartmanima čiji dnevni najam košta od 200 do 5.000 evra. Ludilo! Kako je ujutro najveća gužva momaka koji raznose doručak i razne druge stvari po serpentinskim apartmanima, vreme i mesto za predah i po koju cigaru, obično je barba Artemijev stočić.

Tako sam doznala da se Janisu, koji ima trojicu sinova i važi za najuspešnijeg meštanina Imeroviglija, rodio prvi unuk. Bilo mi je drago, onako baš od srca, jer poznajem čitavu porodicu. Ponosni deda je odmah otvorio žiro račun sa milion evra za unuče! Ostala sam bez reči. Kada je Janis malo kasnije pošao u obilazak hotela, čestitala sam mu na prinovi i poželela zdrav i dugovečan život unuku, on mi je rekao: “U novembu stižu i blizanci od srednjeg sina!” Verujem da će se i njima posrećiti, kao i prvorođenom. Svaka čast dedi!

Momcima, koje zovu BOY, a nose kofere gostima hotela, prljave čaršave na pranje, potrepštine za kuhinje i barove, ni malo nije lako. Te poslove uglavnom obavljaju Albanci, Bugari, a upoznala sam jednog momka iz Belorusije. Grci koji znaju engleski su uglavnom menadžeri i recepcionari, a oni koji ne govore nijedan strani jezik rade u kuhinjama ili barovima. Znaju da me probude ujutro, već oko 7 sati, kada piju kafu za našim stočićem, ali sam uz obrazloženje da to budi barba Artemisa, nekako promenila tu njihovu naviku. Nisam mogla da dozvolim da albanski jezik bude prvo što čujem budeći se iz sna. Šta ću! Sviđa mi se što su me ispoštovali.

Inače, dok sam jutros kuvala kafu, videla sam kroz prozor kuhinje kako Musa, momak iz Avganistana, koji za sebe kaže da je taliban a inače na ostrvu, već godinama kreči kuće, kida listove kapara koji raste na jednom zidu. Odmah sam reagovala i objasnila mu da to nije korov, da još zri i da se to jede. Nikada u životu nije čuo za kapar, a i kako bi. Kasnije je došao i raspitivao se kako se priprema za zimu, jer uz put, kada ide kući ima puno takvog rastinja. Cena prodaje je dobra, pa bi se dalo i zaraditi ni na čemu.

Na pamet mi pada moj bivši komšija i dugogodišnji prijatelj, a inače poznati novinar Vladica Stanković, koji živi u Barseloni i piše o Zaječaru, i ja koja sam iz Zaječara a pišem o Santoriniju. Knjigu “Zadnja pošta Timok 2” ponela sam sa sobom i nikako da objasnim barba Artemiju zašto se moje i imena članova moje familije nalaze u toj knjizi! Nije ni svestan da se i o njemu lepo piše, a možda i on, jednog dana, bude u nekoj knjizi.

Verujem da je mnoštvo ljudi na jednom mestu jedan od razloga ovako opuštenih a uzbudljivih dana u mom životu. Tu lepu jednoličnost vremena koje živimo nije jednostavno prepoznati i propratiti je, ali oni koji osete tu tišinu tenutka i spokoj, znaju o čemu pričam. Pre par dana zapisala sam rečenicu: SVAKI MI JE DAN KO PERJEM POSIPAN! Sviđa mi se kako zvuči a i nekako opisuje moju trenutnu fazu!

Autor: Suzana Spasić Stamatelatos

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *