Nešto sasvim lično

Prijatelji vredniji od zlata

Na reci kraj koje sam odrasla uvek je bilo pustolova koji su drvenim posudama ispirali tečni aluvijum, prebirajući po njemu sićušna zrnca zlata. Zlatnosni Pek odavno nije izdašan, tako da su samo retki srećnici uspevali da speru malo zlatnog bogatstva.

Ovaj stari način ispiranja zlata oduvek me asocira na potragu za prijateljima. Mnogi ljudi dolaze i odlaze iz našeg života. Za nekima tugujemo, druge i ne registrujemo. Nekima se više ni imena ne sećamo, dok su oni najvažniji postali neraskidivi deo našeg bića. U situ života, kao s mukom pronađeno zlatno grumenje, ostaju pravi prijatelji, važniji od bilo kog materijalnog bogatstva.

Ne znam kako vi, ali ja svoje prave prijatelje mogu na prste da nabrojim. Oni su se toplinom duše, nesebičnošću i razumevanjem izdvojili od mnogih sa kojima sam se više ili manje, duže ili kraće, družila. Neki su iz najranijeg detinjstva, druge sam stekla tokom školovanja, treće u zrelijim godinama.

Sa nekima se viđam ili čujem svakodnevno, sa drugima se zbog udaljenosti ne srećem mesecima, ali su uvek tu, na misao od mene.

Toliko smo različiti, a toliko slični. Nemamo iste životne stavove, često su nam i interesovanja različita, o karakteru da i ne govorim, a opet nas spaja neka tanana nit.

Ponekad mi je dovoljno da moja drugarica sedi kraj mene i ne govori ništa. Razumemo se i kad ćutimo. Ne mora da odobrava ono što kažem ili činim, ali shvata zbog čega to radim. Zna moje dobre i loše strane, pa ipak me voli.

Takva je Daca. Postojana i tiha. Stena u kovitlacu vremena.Za moju decu, ona je član porodice. Kako i ne bi bila kada je pre desetak godina uzela godišnji odmor da bi čuvala mog mlađeg sina, koga je od polaska u jaslice delilo mesec dana, a ja sam  morala da se vratim sa porodiljskog bolovanja. Nisam čula da je još neko to uradio! Obožava moje klince. Kad su bili mlađi kupovala im  je slikovnice i slatkiše, vodila ih u bioskop, pozorište, na Popovu plažu.

Mnogo, mnogo godina savladavamo zajedno profesionalne i lične izazove koje život sa sobom nosi.

Tu, na samom vrhu, je i Tereza. Odrasle smo zajedno u komšiluku, išle u istu školu, putovale stalno u istom pravcu. Život nas je odveo na dve različite strane, ali se naš odnos nije promenio. Naše višedecenijsko drugovanje zaokruženo je kumstvom pre 15 godina. Brojnim sličnostima koje imamo stalno dodajemo i neke nove…

Život mi je postao zanimljiviji otkako je pre skoro deceniju i po u njega ušla Suzana. Pozitivno otkačena, snažnog duha i nepopravljivog optimizma boji moje dane vedrinom i kada se od teških oblaka nebesko plavetnilo ne da naslutiti. Od nje sam naučila da je svaki dan važan i da ga, uprkos trenutnim teškoćama, treba živeti punim plućima.

Imam još nekoliko divnih prijateljica koje ne viđam često, ali znam da se na njih mogu osloniti kao i one na mene, kao što su Danijela, moja srodna duša iz školskih dana i Goca, prva velika prijateljica u meni tada nepoznatom gradu.

Slađinim odlaskom izgubila sam, ne samo prijateljicu za ceo život, već deo sebe. Ona je bila taj grumen zlata koji samo izuzetni srećnici mogu pronaći u reci života.

Mudrost stara kaže da su prijatelji ogledalo nas samih. Ako je zaista tako, mogu biti srećna i spokojna.

IZVOR FOTOGRAFIJE: faceportal.hu

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *