Nešto sasvim lično

Promene počinju od frizure

Promene prvo počinju na glavi, pa tek onda u glavi. Tako je to kod žena. Ili, bar kod mene. Pre desetak dana promenila sam boju kose. Odlučila sam da to bude neka srednja nijansa smeđe, mada to što nisam plavuša ne znači i automatski da ću biti manje naivna i da ću prestati da mislim da su svi ljudi u osnovi dobronamerni. Ha! Šta ću, ja i dalje verujem u bajke…

Sada sam rešila i da se ošišam. Međutim, moja frizerka ne radi. Od petka sam tri puta odlazila do salona, ali i dalje stoji ista poruka, da ne radi zbog bolesti. Već sam počela da brinem. Za 13 godina, otkako sam brigu o kosi prepustila Zlati, nikada se nije desilo da salon bude zatvoren.

Sebe u ogledalu ne mogu više da gledam. Kosa mi je porasla, čini mi se nekako bez reda, sve mi negde štrči, šiške upadaju u oči. Lepo i negovano izgleda samo prvih nekoliko sati nakon što se sama isfeniram. Već sutradan je vezana, pričvršćena šnalama i „štipaljkama“, ili u opuštenoj, jedva sklepanoj, punđi.

U stvari, možda bih mogla i da potpuno promenim frizuru. Dešavalo se ranije da umesto ravne kose imam kovrdže, ili da dugu kosu naprasno skratim na ultra kratku. Naravno da sam se pokajala i gorko plakala svaki put kada bih se u nastupu besa, nemoći ili hira ošišala do neprepoznatljivosti, a onda uzalud pokušavala da najmanjom četkom za feniranje napravim nešto što liči na frizuru.

Ne znam šta sada da uradim. Da se ošišam stepenasto, a zadržim dužinu; da bude ravna, do ramena; možda bi mi bob dobro stajao. Ne znam. Ali, Zlata bi znala. I zato moram da je sačekam da se vrati, ne mogu da odem kod nekog drugog frizera, iako kosa već počinje da me „boli“. Devizu moje mame da prava žena mora da ima svog frizera, krojača, obućara i lekara, davno sam usvojila i svaka promena mi teško pada.

Zlata je postala moja frizerka igrom slučaja. Kada je televizija u kojoj sam radila nekada bila veeelika kuća, kolege iz marketinga ostavile su autorkama emisija i voditeljkama mogućnost da se opredele u kojoj će se radnji, od 4-5 sa kojima je potpisan  ugovor, frizirati. Sve su želele da tu budu fensi radnje ili izvikani frizeri, kod kojih se čeka bezobrazno dugo, a plaća još bezobraznije mnogo. Meni je ostao manji, skromniji salon, sa ženom srednjih godina i višedecenijskim iskustvom. I iskreno mislim da sam bolje prošla od njih…Nastavila sam da odlazim kod nje i kada je saradnja sa televizijom postala daleka prošlost, najpre za nju, a potom i za mene. Onda sam počela da kod nje vodim svoje prijateljice, pa čak i mamu, kada reši, a to je retko, da kod mene boravi duže dva dana.

I zato sada čekam Zlatu da se vrati. Znaće ona šta da da radi sa mojom kosom, a znaće i da li je nova frizura jedina promena koja mi je potrebna.

IZVOR FOTOGRAFIJE: www.swapsity.ca

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

2 Comments

  • Skitarnik

    Tipično ženski. Valjda smo sve takve. Ti verovatno i sama slutiš da ti zapravo treba neka druga promena. Ali kad ne možeš neke stvari da promeniš, najlakše je da počneš sa kosom.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *