• Nešto sasvim lično

    Neke se tuge nikada ne prebole

    Pod velikim trpezarijskim stolom, šćućureni između stolica, ređamo kocke, gradeći stari Majdanpek. Ja, petogodišnja mezimica Sporićevih i Anđelkovićevih, i moj deda Mile, koji se sa skoro dva mestra visine, jedva smestio ispod stola. Slika druga. Za istim tim masivnim, četvrtastim stolom deda i ja igramo tablić. I kad su mi karte očajne, a ja suviše mala da shvatim da nije tragično izgubiti, deda se napravi nevešt i veselo kaže: „Zanka, opet si pobedila.“ I tako ređaju se slike u mom sećanju…svakog dana zajedno čitamo „Večernje novosti“, omiljene dedine novine, letim nebu pod oblake dok me deda ljulja u obližnjem vrtiću preko puta zgrade, vezice prvih crvenih trešanja koje mi je…