-
Neke se tuge nikada ne prebole
Pod velikim trpezarijskim stolom, šćućureni između stolica, ređamo kocke, gradeći stari Majdanpek. Ja, petogodišnja mezimica Sporićevih i Anđelkovićevih, i moj deda Mile, koji se sa skoro dva mestra visine, jedva smestio ispod stola. Slika druga. Za istim tim masivnim, četvrtastim stolom deda i ja igramo tablić. I kad su mi karte očajne, a ja suviše mala da shvatim da nije tragično izgubiti, deda se napravi nevešt i veselo kaže: „Zanka, opet si pobedila.“ I tako ređaju se slike u mom sećanju…svakog dana zajedno čitamo „Večernje novosti“, omiljene dedine novine, letim nebu pod oblake dok me deda ljulja u obližnjem vrtiću preko puta zgrade, vezice prvih crvenih trešanja koje mi je…
-
Sedam godina tuge
„Da li je istina da je poginuo Toše? Čula si na nekim vestima?“, pitala me je usplahirenim glasom koleginica. Radila sam popodne tog 16.oktobra pre sedam godina. U trenu sam zaboravila na sve što je trebalo da završim kod kuće pre nego što krenem na posao i počela panično da menjam kanale. Slušala sam s nevericom kako je Toše nastradao u saobraćanoj nesreći, nedaleko od Nove Gradiške u Hrvatskoj. Suze su mi se slivale niz lice kao da sam izgubila nekog svog. Isti bol su osećali svi oni koji su voleli njegovu muziku, boju njegovog glasa, pronalazili deo sebe u stihovima koje je pevao, divili se njegovoj harizmi, skromnosti, humanosti.…