• Nešto sasvim lično

    Godina prođe

    Kako su krhki naši životi i kako je sve u njima relativno. I vreme, i događaji. Prošle jeseni u ovo vreme Slađa i ja smo sa Majom i Dacom proslavljale buđenje Novog jutra, našeg čeda koje smo lickale, mazile, ulepšavale do iznemoglosti. Koliko smo ponosa, nade, ljubavi i profesionalnog žara utkale u blog to samo mi znamo. Svaku napisanu reč vagale smo obe, brižljivo birale fotografije, dok je Maja brinula o tehničkim detaljima. Blog je od samog početka imao i svoju fejsbuk stranu, sa vedrim i optimističnim mislima. Bile smo iznenađene pažnjom koju je Novo jutro izazvalo, čitali su nas i oni koji nas vole i podržavaju, ali i oni…

  • Nešto sasvim lično

    Hvala vam za zajednička svitanja!

    “Vreme postoji samo u kalendaru, u životu svako ima svoje vreme”, zapisao je Milorad Pavić, jedan od mojih omiljenih pisaca. I zaista mislim da je tako, i da, uprkos tome što kalendar pokazuje da Novo jutro danas obeležava dva meseca postojanja, nama je vreme naprosto proletelo. Kad ulazite u avanturu pisanja bloga, bez obzira na novinarsko iskustvo, sve vam je novo i nepoznato, strepite da li će to što pišete i osećate pronaći put do misli i srca onih koji čitaju, da li će biti dovoljno zanimljivo ili aktuelno da se ponovo vrate na vaše stranice, hoće li vas skapirati? Divni ljudi koji nas prate, čitaju, pišu, dokaz su da…

  • Nešto sasvim lično

    Naše malo slavlje

    Oni koji su upoznali sve muke i radosti roditeljstva znaju da je prvih mesec dana od dolaska bebe na svet najteže. Ne znate kako da se ponašate, šta u kojoj prilici da radite, da li je to što se trudite iz petnih žila i obasipate je neizmernom ljubavlju i nežnošću, dovoljno? E, tako se i nas dve osećamo. Naše čedo NOVO JUTRO, danas ima mesec dana, a čini mi se da smo uložile brižnosti, pažnje, umeća, znanja i emocija za dva života. Kada smo rešile da pokrenemo blog nismo ni slutile šta nas sve čeka i koliko to iziskuje rada, strpljenja i ljubavi. Čini mi se da je najlakše pisati,…

  • Nešto sasvim lično

    Dušebrižnici, uvek budni i brižni

    “Suzo, kakav je to skandal sa vašim blogom?”, pitala me je pre nekoliko dana u prolazu prijateljica koju dugo nisam videla. I nije bila prva koja mi je za ovih dvadesetak dana, koliko postojimo, postavila to pitanje. Naravno, skandala nema. Bilo mi je jasno o čemu se radi još prvih dana kada su mi neke kolege rekle da smo uradile odličan marketing šerujući tekstove u nekoliko raznih grupa na društvenim mrežama, u kojima desetak istih ljudi kritikuje aktuelnu vlast. Ne, nismo to uradile, niti nam pada na pamet. Naše tekstove objavljujemo samo u dve grupe blogera i tviteraša. Blog je, za one kojima još nije jasno, intimni internet dnevnik u…

  • Nešto sasvim lično

    Pišem, dakle postojim

    Novo jutro! Toliko simbolike u te dve reči. Novi početak za nas dve, čiji se životni putevi prepliću poslednjih godina. Novi poslovni izazov u koji zajedno ulažemo pola veka novinarskog iskustva. Nova mogućnost da svoje stavove, razmišljanja, opažanja i kritike javno iznesemo, bez bojazni da će to iz bilo kog razloga biti cenzurisano ili sankcionisano. Nova nada da sve što poželiš jakom voljom možeš i da ostvariš. Od ideje do realizacije prošle su dve nedelje. Da, hoćemo da pišemo, to oduvek i radimo. Pa, zašto to onda ne bi bilo nešto samo naše? I prethodne sajtove koje smo radile, a digle smo ih praktično od nule, smatrale smo svojom decom.…

  • Nešto sasvim lično

    Novinar sam, tim se ne dičim

    Moja prva „pisanija“ sežu iz ranoškolskih dana, kada sam otkrila da je najsigurnije oblikovati misli – u vazduhu. Niko ne vidi i ne čuje a ipak postoji. Bilo je večeri kad sam jedva čekala da legnem u krevet i pišem kažiprstom u prazno. Pa izbrišem, i tako dok se ne umorim. Ta navika ostala je do danas, samo sada „šaram“ po jastuku, desi se, tokom dana, i po stolu, nogama. Gde mi je zgodno a niko ne vidi. Kada sam, sticajem okolnosti a ne željom, upisala novinarstvo, moj četvorogodišnji sestrić me je upitao: Tetka, a hoćeš ti da prodaješ novine na kiosku? Za njega je to bilo novinarstvo. Za mene,…