Nešto sasvim lično

Tamo daleko

U stare porodične priče uvek je utkan deo istorije. Od osnovne niti koja prožima moje porodično stablo razgranalo se pregršt drugih koje upotpunjuju mozaik i čuvaju sećanja.

Sada je lako, sve što se zapiše, zabeleži i uslika, ostaje u elektronskoj formi, dostupno svima, dok su se nekada priče o precima i miljeu u kojem su živeli prenosile s kolena na koleno. Ostalo je samo ono što je upamćeno.

Kao mala naslušala sam se priča iz maminog detinjstva, znala sam za sve nestašluke njene braće i starije sestre, sve porodične zgode i nezgode ogromne familije mog dede Mileta, njenog oca.
Moji prababa i pradeda, Jelena i Jovan Sporić, imali su šestoro dece, mog dedu Miodraga-Mileta i kćeri Danicu, Desanku, Zagorku, Viktoriju i Vukosavu, koji su im podarali 19 unučadi. Kada bi se sve njihove dogodovštine stavile na papir, ne bi stale u jednu knjigu.

Pradeda Jovan je bio dobar pripovedač čiju je dušu pritiskala ogromna tuga. Ponekad bi iz njega pokuljala bujica reči i teških sećanja koje je moja mama, kao mala devojčica, radoznalo upijala. Čini mi se ponekad da ih ni sada ne može isplakati.

Dugo nisam mogla da shvatim šta je toliko potresno u stihovima pesme “Tamo daleko” i zašto mama jeca na sav glas kada je čuje. Nekada je, u vreme mog odrastanja, na sahranama svirao orkestar, a mnogi su se na večni počinak ispraćali uz tu setnu himnu srpskih ratnika. Kako je soliter u blizini groblja, muzika se jasno čula u našem stanu. Mama je pevala i plakala.

“Tamo daleko” pevali su od 1917. svi saveznički vojnici na solunskom frontu na svojim jezicima. Veliki rat opustošio je Srbiju, ugasio mnoga ognjišta. Pradeda Jovan bio je plamičak koji je održao Sporiće.

U Prvi svetski rat krenula su tri rođena brata, vratio se samo jedan. Novembra 1915. godine počelo je povlačenje srpske vojske preko albanskih i crnogorskih planina u izuzetno surovim uslovima. Povlačenje je trajalo sve do leta 1916. godine. Na tom putu, preko Albanije pa sve do ostrva Krf, bilo je mnogo muka. Za vreme Albanske golgote život je izgubilo 243.000 srpskih vojnika i civila, odnosno svaki treći muškarac. Među njima su i dva brata mog pradede. Ne zna se gde su im kosti pohranjene.

Na Krfu je uspostavljena baza za naredne bitke koje su vodili srpski vojnici sa saveznicima, ali i za probijanje Solunskog fronta, koji je označio početak kraja stravičnog rata koji je odneo 20 miliona žrtava širom sveta.

Po slomu Srbije i prelasku preko Albanije srpski vojnici i civili, ranjenici i bolesnici su francuskim brodovima, sa albanske obale, išli u Tunis, na Korziku, u Marsej.
Pradeda Jovan, izmučen, izgladnjen i bolestan, sa ogromnom ranom u stomaku, prebačen je na lečenje u Marsej.

Za samo 46 dana od proboja Solunskog fronta, Prva armija vojvode Petra Bojovića stigla je nadomak Beograda, dok je francuski general Gambeta sa srpskim i francuskim vojnicima ujahao u Timočku krajinu. Oktobra 1918. bio je oslobođen i Majdanpek.

Srbija je kraj rata dočekala osakaćena. Podnela je najveće žrtve od svih zaraćenih strana. Od oko pet miliona stanovnika koliko je imala pred rat, u borbama, a i od tifusa, zime i tokom povlačenja preko zaleđenih albanskih planina, izgubila je više od 1,2 miliona stanovnika.

Preživeli su se vraćali sa fronta. Među njima nije bilo sinova moje čukunbake Marije Sporić. Ostarela od brige, tuge i nesreće utopila se u sivilo i čemer. Ko zna koliko je suza prolila, koliko kose iščupala…Iako nije mogla da se pomori sa tim da su poginuli, bila je svesna da se više neće vratiti.

I onda je jednog dana u dvorište ušao Jovan. Tek bleda senka od visokog, kršnog mladića, kakvi su oduvek bili svi Sporići. Nije imao 40 kilograma. Toliku radost majčino srce nije izdržalo. Prepuklo je od sreće. Bio je dovoljan samo pogled. Nije stigla da ga zagrli.

Moj pradeda se nikada nije oporavio od pogibije svoje braće kojima grobovi nisu obeleženi, od smrti majke, od strahota rata…

Preminuo je 4. jula 1969. godine. Do kraja života pričao je o velikim vojvodama Živojinu Mišiću, Radomiru Putniku, Petru Bojoviću; hrabrosti svojih saboraca; francuskim bolničarkama; velikom posleratnom balu u Beogradu, Albanskoj spomenici…Pevušio je “Tamo daleko” i plakao…

moj pradeda Jovan Sporić                             moj deda Mile sa svojim ocem Jovanom

Možda su njegova sećanja bila suviše obojena emocijama, tugom i strahotom; možda moja mama nije bila dovoljno velika da sve shvati i poveže na pravi način; možda nije sve istorijski dokumentovano, ali to za mene ništa ne menja. To je deo našeg identiteta i porodičnog nasleđa.

Učesnicima Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata građani Majdanpeka podigli su 1925. godine spomenik u gradskom parku. Na njemu su ispisana imena nastradalih boraca, pojedina nedostaju, ponegde su nepotpuna.

Spomenik je obnovljen 1951.godine. Za više od šest i po decenija potpuno je propao, tako da je teško pročitati šta na njemu piše. Uklesano je i Sporić na tri mesta. Jedno je Ilija V. Sporić, koji nije u direktnom srodstvu sa mnom, jer se moj čukundeda zvao Stefan. Drugo ime je Spasoje Sporić, bez srednjeg slova i treće Mihajlo S. Sporić, za koje sam uverena da pripada bratu mog pradede. U muzeju bi to verovatno znali, ali mi nije bila namera da bišem istorijski udžbenik, već da od zaborava sačuvam porodičnu priču i sećanje na mog pradedu Jovana i njegovu braću.

Veliki deo naše istorije dugo je prećutkivan, o junaštvu srpskih vojnika govorilo se kradom, čak je i pesma “Tamo daleko”, uz “Marš na Drinu” i “Kreće se lađa Francuska”, bila zabranjivana. U meni će ostati zauvek.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

4 Comments

  • oblogovan

    Лепа и пажње вредна прича. То је последња генерација која је беспоговорно и јединствено бранила земљу и слободу. После њих дошле су идеолошке поделе и никада више овом земљом нису ходали такви див-јунаци. Поштовање.

  • Suzana Stamenković

    Nemamo kulturu sećanja, prekrajamo istoriju, gušimo istinsku ljubav prema svojoj zemlji…nije ni čudo što smo tu gde jesmo. Istoričar si, znaćeš to bolje od mene, koliko su teme iz Velikog rata zastupljene u školskom programu. Bojim se da je naša generacije samo ovlaš preko njih pretrčala. Ako ne sačuvamo priče koje su nam ostavljene u amanet, naša deca neće znati ništa o velikim žrtvama srpskog naroda. Hvala ti na komentaru.

  • Negoslava

    Oplačem svaku ovakvu temu.
    Malopre čitam status žene čiji je muž poginuo kao pilot, braneći zemlju u ovom poslednjem pohodu bezumnika. Zaizrode, Bogohulnike i nerazumnike, on nije heroj… nego, ajd da ne kažem šta. Pogan smo mi narod, sam prema sebi, zato nam se ovakve stvari i dešavaju.
    Narod koji ne ceni žrtvu svojih predaka i ne zaslužuje budućnost… a ako to imamo u vidu, valjda ćemo se opametiti konačno. I početi da cenimo svaki izgubljeni život, svaku kost rasutu po zemlji i tamo gde pogan zagađuje njihove kosti.

  • Suzana Stamenković

    Moja generacija je ostala uskraćena za istorijske priče iz I Svetskog rata, jer očigledno nije bilo poželjno da budu deo školskih udžbenika. To što sam naučila, naučila sam kod kuće. Strašno je ako zaboravimo ko smo, šta smo, odakle smo, ko su nam bili preci.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *