• Nešto sasvim lično

    Zato služe prijatelji…

    Kako biste vi definisali prijatelje? Da li su to oni sa kojima ste odrasli, pravili prve nestašluke, delili tajne i komad neba, kovali velike planove o budućnosti? Ili su to oni koje ste stekli kao zreli ljudi, potpuno svesni svojih vrednosti i nedostataka, već izdefinisanih interesovanja, želja i ciljeva? Jesu li pravi prijatelji oni sa kojima tkate zajedničku svakodnevicu, koji su upućeni u sve što ste tog dana uradili, rekli, pomislili, uzdahnuli? Ili, možda, oni koje zbog daljine ili nekih drugih razloga viđate tek ponekad, ali su vam misli i duše u neraskidivoj vezi? I svako od nas ima svoju baštu prijateljstva. Svaki cvet u njoj jedinstven je po senzibilitetu,…

  • Treperenje duše

    Ove ptice ipak polete

    Dugo smo želele da posetimo jedno lepo mesto u Boru o kojem se premalo priča. Ustanova za dnevni boravak dece ometene u razvoju „Mozaik“ Bor dočekala nas je širom otvorenih vrata i srca! Okitili su jelku malo ranije, da nas i ona dočeka! Ovde, već kako kog dana, boravi od 25 do 30 devojčica i dečaka. Najmlađi ima 5 a najstariji 26 godina. U toj porodici ima dece sa Daunovim sindromom, autistične, sa Retovim sindromom, dece sa lakim, umerenim i teškim intelektualnim smetnjama u razvoju, ali i kombinovanim invaliditetom, cerebralnom paralizom. I svi su iskreni i divni. Svako je priča za sebe. Kod njih nema tajni i sve se čini…

  • Dežurna čula

    Čovek sa rentgenom u prstima

    Ima tome više od 30 godina. Zove me brat blizanac i kaže, sećam se onako kao u polušali, da uskoro neće moći da hoda. Kako, zašto i još milion miliona pitanja vrzma mi se po glavi. Sledenila sam se u momentu. Odbijam i da mislim o tome, ali me slika pritiska kao stena: on, moj brat, moj blizanac, visok skoro dva metra, zdrav i prav, najlepši i najzgodniji (za mene) muškarac na svetu, da koliko sutra sedne u invalidska kolica! Ima li gore kazne? A šta se, zapravo, dešavalo? Kao srednjoškolac počeo je, i to vrlo aktivno, da trenira odbojku. Treninzi svakog drugog dana, vraća se u ponoć, ne znam…

  • Dežurna čula

    Mirno spavaj, majko

    Kad sam bila trudna sa prvom ćerkom ( održavala sam trudnoću), moji dani prolazili su otprilike ovako: spavam, jedem, spavam, pijem kafu, spavam, istuširam se, spavam… Prestali su da me pitaju šta radim. Moj glavni posao bio je – spavanje. Grizla me savest, nije da nije. Kakva ću ja to majka biti, kad sam i dan pretvorila u noć. Jedina koja me utešila, a nisam očekivala, bila je moja majka,  stroga i ne baš sentimentalna: spavaj sine, kad rodiš dete nikada više nećeš mirno spavati. Naravno da sam pomislila, preteruje, po običaju. Odavno znam da nije preterala. Nikada više neću bezbrižno spavati. Na ovaj detalj podsetio me tragičan događaj od…