• Nešto sasvim lično

    Virtualna prijateljstva?

    Otkako sam napravila profil na fejsbuku, a prošlo je više od 11 godina, vrlo pažljivo biram prijatelje. Nastojim da to budu oni koje poznajem u stvarnom životu ili oni sa kojima imam nešto zajedničko, poznanike ili interesovanja. U početku su to bili ljudi iz mog okruženja, robina, prijatelji, kolege; pa ljubitelji raznoraznih YoVille, FarmVille, CityVille i drugih online igrica koje sam fanatično igrala. Onda su sa otvaranjem bloga u moj život ušli neki drugi divni ljudi koji umeju da pišu bolje i od najčitanijih pisaca bestselera. A tu su i roditelji drugara moje dece, deca mojih drugara, prijatelji mojih roditelja, nastavnici, komšije… Kako se moja životna priča odvijala na relaciji…

  • Dežurna čula

    Heroj svakodnevice

    Toplo letnje veče, kad iz usijanog betona isijava sva vrelina prikupljena prethodnih dana, provešćemo u Biljinoj bašti nadomak park šume, dogovoreno je jutros. Od ulazne kapije prvo sam primetila Dacinu frizuru. Umesto neobičnog konjskog repa ili nehajno puštene kose, na lice joj je padalo tek nekoliko čuperaka. Pomislila sam u prvi mah da je kosu drugačije vezala. A onda sam zanemela. Umesto duge, raskošne crne kose sada joj je lice krasila šarmantna kratka frizura. Donirala sam kosu, objasnila je nehajno, kao da je reč o nečemu običnom, svakidašnjem. Takva je Daca. Skromna i tiha i kad uradi veliko delo. Kosu je donirala u kampanji „Kilometar kose“, kako bi deci i…

  • Nešto sasvim lično

    Praznovanje pravih vrednosti

    Aprilsko sunce upeklo kao junsko, miris tek probuđene prirode, žubor hladne rečice koja se iskrada iz Rajkove pećine, graja naših dečaka koji bi istovremeno i da pecaju i da igraju fudbal… Toliko divnih doživljaja, davno nasumice skrajnutih zbog velikih stvari kojima robujemo svakog dana, odjednom vaskrslih baš na praznik. Na Vaskrs. Svemu su kumovali naši kumovi, Tereza i Igor. Isplanirali su da praznik provedemo u prirodi, kao nekada, veselo čavrljajući uz roštilj, badminton, tablić. Za avanturu u prirodi bili su potpuno spremni, za razliku od nas koji smo zaboravili kako izgleda provesti ceo dan na čistom vazduhu. U nekoliko cegera bilo je spakovano sve što nam je bilo potrebno, od…

  • Nešto sasvim lično

    Vreme je za kafu

    Lagano ispijam popodnevnu kafu. Običnu, crnu, slađu, s malo mleka. Gustiram je čitav sat, lagano, dok listam ženski časopis. Premeštam šoljicu iz jedne u drugu ruku dok okrećem stranice, gledam fotografije, pročitam po koji pasus. Misli mi se iznova vraćaju na kafu. Nisam zavisnik, mogu da je se odreknem u bilo kom trenutku, ali za mene je uživanje u kafi mnogo više od pukog ispijanja tople, ili hladne, crne tekućine. Više je deo intime, nego svakodnevna rutina, i  zato mi je važnije sa kim delim svoju privatnost  od toga gde i kakvu kafu pijem. fototgrafija: twitter.com Najčešće kafenišem sa drugaricama. Priča sama ide. Od najbezazlenijih zapažanja stvari koje nas okružuju, do…

  • Nešto sasvim lično

    Prijatelji vredniji od zlata

    Na reci kraj koje sam odrasla uvek je bilo pustolova koji su drvenim posudama ispirali tečni aluvijum, prebirajući po njemu sićušna zrnca zlata. Zlatnosni Pek odavno nije izdašan, tako da su samo retki srećnici uspevali da speru malo zlatnog bogatstva. Ovaj stari način ispiranja zlata oduvek me asocira na potragu za prijateljima. Mnogi ljudi dolaze i odlaze iz našeg života. Za nekima tugujemo, druge i ne registrujemo. Nekima se više ni imena ne sećamo, dok su oni najvažniji postali neraskidivi deo našeg bića. U situ života, kao s mukom pronađeno zlatno grumenje, ostaju pravi prijatelji, važniji od bilo kog materijalnog bogatstva. Ne znam kako vi, ali ja svoje prave prijatelje…